Jelena Galijašević - Hrvatska

 Jelena Galijašević, rođena je u Beogradu 1984. gdje je završila Filološku gimnaziju klasičnog smjera i studirala talijanski jezik i književnost. Od 2004. god. živi u Zagrebu, gdje radi kao tv montažer i tekstopisac.Bila je laureat Limskih večeri poezije, pohvaljena je na natječaju Matice hvatske za nagradu „Zdravko Pucak“ 2010., te je osvojila treću nagradu na međunarodnom festivalu poezije „Vojislav Despotov“ u Novom Sadu 2011.

Objavila je pjesme u časopisima: „Tema“ u Zagrebu; „The Split mind“ u Splitu; u online časopisu „Sveska“; u zborniku poezije „Garavi sokak“ međunarodnog festivala poezije u Inđiji; i u antologiji pjesama „Jutro poezije“ u Zagrebu. Pjesme su joj tiskane u okviru Velesajmu kulture u Zagrebu 2011.

Crna kutija

Jednom ćeš
umjesto moga srca
pronaći crnu kutiju
u koju su zabilježeni
svi naši padovi...

Tražit ćeš uzalud
šifrirane razloge
u mojim slomljenim krilima,
u tvojim krivim koordinatama,
u lošem vremenu,
u slijepim putnicima,
možda čak pomisliš
i na teroristički napad,
kao da se naposlijetku
ne svodi sve na ljudsku pogrešku...

Jednom ćeš
umjesto moga srca
pronaći crnu kutiju
i bojim se,
dragi moj,
nećeš znati
kako ju otvoriti.

Klizava pjesma

Kad pišem o tebi
pjesma mi ispadne sva nekako klizava,
nikako da uhvatim smisao,
kao da je namazan sapunom.
Ne razumijem se ja puno
u osobnu higijenu pjesama,
htjela sam samo da bude
sva nevina i čista,
pa sam valjda nehotice dodala
suviše pjenaste želje,
suviše losiona od čežnje,
suviše mirisa ružmarina,
pa mi je sad cijeli dan bljutav okus
u ustima,

a u trbuhu mučnina.

Smotana pjesma

Dok razgovaram s tobom,
riječi biram iz najnovije kolekcije,
tjeram ih da paradiraju u visokih štiklama
i balskim haljinama,
a one se,
nenaviknute na takve toalete,
prelazeći preko mojih usta,
sve redom spotiču
pa pred tobom ispadaju smotane i smiješne,
tko bi ih takve uzeo za ozbiljno.

I taman kad pomislim,
nema im pomoći,
dok ovako izranjavane šepaju i posrću,
izgleda kao da kleče i mole,
kad ono,
iz tvog osmijeha u kutu usana
vire bijele bolničke kute.

Sumrak

Zora se nije pošteno ni zarumenila,
a već je planuo dan,
naše zjenice bile su u zenitu,
a mi smo tinjali,
tinjali...
Gledajući naša dogorjela sunca
kako zalaze i gase se
na rubu horizonta pepeljare.

Presuda

Dajem pomilovanje
svim onim naivnim riječima,
koje su skrivile
naš kobni ishod...

Alibiji su im klimavi,
sve su one bile
na krivim mjestima
u krivo vrijeme...

Dajem pomilovanje
svim veznicima
i znakovima interpunkcije,
koje smo besramno koristili
kao žive štitove.

Psovkama,
koje smo prisilno pretvorili
u suučesnike,
navukli im maske izdajnika
i gurnuli koplja u ruke...

Svim našim izgovorenim riječima
dajem pomilovanje,

One prešućene
osuđujem smrtnom kaznom!

Sjećanja


Moja sjećanja,
kao fotografije,
svaki put sviježe izrađene,
izrone iz kiseline u želucu.
A onda se,
negde u mojoj zamračenoj
srčanoj komori,
na njima ukažu lica,
sva okupana u crveno.

Nižem ih redom po venama
i dugo promatram
žmurećki,
kako ih dnevno svijetlo
ne bi uništilo.

Piši – briši

Cijeli život iz sebe brišem
poneke prizore,
poneke ljude,
poneke osjećaje,
i dopisujem nove...
Od tolikog pisanja i brisanja
razmazana mi šminka oko očiju!

A što ću sutra,
pitam se,
kad neki tamo gospodin Popisivač
pokuca na vrata
i zatraži spisak imovine građana,
radi evidencije,
a sva moja imovina po kapilarama,
napola izbrisana?

Bojim se,
pomislit će na neke nelegalne radnje
i utaju poreza!

A kako li će tek bizarno izgledati,

kad jednom grobari
dobiju samo jednu veliku prazninu mene
da je pokopaju!

Poplava

Netko je ostavio odvrnute slavine
u mojoj glavi,
napravio poplavu,
evo,
sa rubova očiju prelijeva voda,
digli mi se parketi na moždanoj kori,
odlijepile mi se ružičaste tapete sa lica,
srce zaudara na vlagu,
evakuacija je u tijeku,
a ti kraj mene sjediš mirno,
ni ne slutiš ozbiljnost situacije!
Gledaš vijesti o poplavama u Australiji
„Kako tragično!“ kažeš odsutno,
a ja se na brzinu šminkam,
da prikrijem dokaze!

Tjeralica

Tražiš da sama ispišem tjeralice
za svoje krivnje,
za sve svoje punoljetne krivnje
koje se još uvijek skrivaju
na periferiji razuma,
pa da ih polijepim po kvartu,
kao reklame za rasprodaju.

A što ako se zaista netko javi,
pa da detaljan opis,
pa se napravi fotorobot
i nađu se krivci
u mojim slijepoočnicama
ili iza srčanog zaliska.

Možda se konačno suočimo,
ja i moje punoljetne krivnje,
pa sjednemo za stol,
popijemo piće
i site se ispričamo,
a onda odemo skupa
tražiti dobrog odvjetnika.

Jesen

Jesen je
i modrice na mojoj duši
polako žute i jenjavaju...

Vrijeme je da zbrojimo plodove
i uzmemo u obzir
elementarne nepogode,
pa da sve to pomiješamo
i napravimo zimnicu
od sjećanja,
na kojoj ćemo se prehraniti
do novog proljeća.

Prljava posla

Stvarnost me je uzela na zub,
pa sad noću,
pod izgovorom snova,
sebe krijumčarim
dio po dio...

Izgradila sam na crno
velebne kolodvore
na južnoj hemisferi mozga,
s poznatim peronima
i kondukterima.

Stvarnost me je stvarno uzela na zub,
svako jutro me budi,
iako sam je proglasila nestvarnom.

Postala je bezobrazna,
ta moja stvarnost,
prati me u stopu,
prisluškuje mi telefon
i čita moju poštu,
uzalud joj prijetim zakonom.

I zato,
iz inata,
dok joj gledam prkosno u oči,
ja zapravo putujem
s onih istih perona
daleko,
daleko,
u beskaj
pod lažnim imenom.


Samoća

Stara usedjelica samoća
uselila se u moj stan.

Nije ni pokucala,
jednostavno se ušunjala,
bespravno,
kao propuh
i zalupila vrata za sobom.

Moje omiljene haljine
pogrbile se
od njenih kontura,
a naša lica na fotografijama
prestala su se smijati.

Uselila se šutke,
u moju kutiju s nakitom
u moje kreme protiv bora
u moju šminku...
Svako jutro ja oblačim svoju samoću
i mažem je na lice.

Ljudi me više ne prepoznaju,
pod mojim imenom
samo moja samoća postoji,
smije se sa mojim prijateljima,
ide u kino           
i igra se sa mojom djecom,
a navečer me kao taoca drži do kasno budnu
tjera me da joj se povjeravam,
da se sjećam,
valjda da bi se bolje uživjela u moj lik.

A ja nemam srca
ostaviti je na cesti,
stara je, mogla bi se izgubiti,
navikle smo jedan na drugu
pa se plašimo samoće.