Marija Rakić Mimica - Hrvatska
Moje ime je Marija Rakić Mimica, rođena sam u Splitu 1982. godine. Završila sam Jezičnu gimnaziju u Splitu i Filozofski fakultet u Zagrebu (profesorica kroatistike i komparativne književnosti). Profesorica sam u srednjoj školi u Splitu i trenutno pripremam Priručnik za pomoć učenicima u suradnji s nakladničkom kućom Knjogotisak iz Splita. U slobodno vrijeme pišem poeziju i prozu. Neke od ovih pjesama objavljene su u časopisu Pleme. Dvije moje priče bit će uskoro objavljene u tiskanom izdanju projekta Priče iz knjižnice.
Rijeka koju često sanjam
Nosim te uvijek sa sobom
grabim tvoj osmijeh da ga zadržim
pokraj rijeke koju često sanjam.
Hvatam te za ruke i čekam da prestanu
šetati okolo bez cilja.
Ja ću ih posaditi negdje pokraj rijeke
samo će mi ptice pljeskati
dok te tražim po mokroj zemlji.
Uprljat ću svoje prste i oprati ih
u našoj vodi.
Slušat ću pljesak ptica i
žubor rijeke koju često sanjam.
Zagrljaj
Zagrlimo kišu zajedno
otplešimo ovaj težak dan.
Skupa ćemo je pronaći
i plesati pod nebom.
Teško ju je uhvatiti,
ali uspjet ćemo udvoje.
Zagrlimo oblake zajedno
oni polako već odlaze.
Nekad tako brzo odu,
ali uhvatit ćemo ih zajedno.
Otplešimo ovaj dan na vjetru,
odvojimo ruke od tijela.
Zagrlimo kišu zajedno
mada kapljice lako nestanu.
Zagrlimo ovaj dan
i otplešimo ga zajedno.
Samo tvoja
Znaš da sam samo tvoja
i da ne znam više za druge.
Nekad sam trčala,
sada smireno hodam.
Nekad sam lutala,
sada sjedim s tobom.
Znaš da te poznajem
i da ti je teško skriti se.
Nekad si mogao otići,
sada se odmah vratiš.
Nekad si mogao ne zvati,
sada pričamo do jutra.
Znaš da ti pričam i bez riječi,
da govorim i kad šutimo.
Nekad sam samo pričala,
sada je dovoljan i pogled.
Nekad sam samo čekala,
sada čekamo zajedno.
Znaš da sam samo tvoja,
i da ne znam više za druge.
Nisi me čekao
Nisi me čekao
Ni pokušao udahnuti teški zrak
Kroz poluotvoreni prozor se jedva vidjelo sivo jutro
Ja sam ga tražila golim rukama
Vadila ih ispod sebe
Hodala naprijed bez stajanja
Zvala te bez nadanja
Onda ipak dođe glas
Tihi i promukao od zvanja
Tebe nema i nema sjene na našem zidu
Nisi ni pokušao uhvatiti ljepljivu ruku
Pod jastukom koji je mirisao na strah
I nemire koje ni sivo jutro ne može progutati
Nisi me uhvatio već pustio da me strah proguta dok spavam
Nisi me vodio našim sjenama na zidu
Nisi me pustio da nađem neke nove
Nisi me čekao
Nepoznata
Ukočena sam u nepoznatom tijelu s rukama
koje ne poznajem i prstima koje
prvi put vidim.
Smirena sam u mračnoj sobi s očima
koje ne gledaju i obrazima koji
se ne rumene.
Hrabra sam u praznoj postelji s plahtama
koje ne griju i jastucima koji
ne mirišu.
Sretna sam u naručju samoće kojoj
sada vjerujem i prilazim do
samog kraja.
Blažena sam u dahu jutra kojeg
čekam sama u mračnoj sobi
s rukama koje ne poznajem i prstima
koje prvi put vidim.
More
Pričala sam moru o tebi
travi i algama sam rekla sve
spomenula sam te i jugu
znaju svi moje sne.
Znaju te prepoznati u pokretu
moje ruke dok plivam s njima,
vidjeli su nas s obale
gole u novim nadanjima.
Pričala sam moru o nama
pijesku i kamenju sam rekla sve
spomenula sam te i valu
znaju svi moje sne.
Mir
Pronašla sam mir pored tebe
tišinu koju sam sanjala
spokoj koji sam čekala.
I kad poletim, ti me spuštaš
i kad padam, ti me hvataš.
Pronašla sam smiraj u luci
blistavi sjaj na površini
sebe pored tebe.
Tražim te
Tražim te na prošaranom oblaku
visoko gore među njima
moj pogled dopire sa strašću
glasno prema nebu.
Tražim te u brzoj rijeci
među grmljem i trnjem
moja ruka hvata tvoju
tiho prema vodi.
Tražim te na uzavrelom izvoru
dolje blizu prema zemlji
moja duša prilazi sama
polako prema nama.
Sutra
Prođi pokraj mene i ostavi me da drhtim
na jastuku ukopana s trijeznim mislima
ustajalim zrakom surovim čekanjem
primislima sreće i strahom od tebe.
Otvori prozor da udahnem sutra
pomirišem ulice odlučne korake
histerični smijeh i neka druga jutra.
Crveni pokrivač
Uzmi crveni pokrivač kajanja
pokrij me po ramenima i licu
da ne mirišem nelagodu starih dana
da ne vidim crvene kolutove na obrazima i
modre ispod plavih očiju.
Okreni ga na pravu stranu
jače se vidi crvena boja
boja strasti i kajanja
pokrij me po nogama i stopalima
da ne krenem sitnim koracima
nazad prema početku.
Ne vjeruj mojim pjesmama
Ne vjeruj mojim pjesmama
to iz njih ne govorim ja
već neka druga žena
koja vjeruje ti sve.
Ne vjeruj mojim stihovima
iz njih progovara nada
smiraj i tiho more
gdje neka druga šapuće ti sne.
Ne slušaj moje riječi
jer one nisu moje
ne pripadaju meni
uzela sam ih od nje.
Ne čitaj moje stihove
oni nisu upućeni tebi
nisam ih pisala sama
ona mi je rekla sve.
Ne vjeruj mojim pjesmama
ne vjeruj ničemu što piše
iz njih progovara neka druga žena
koja tamo negdje šapuće ti sne.