Mirko Popović - BiH

Mirko POPOVIĆ, rođen 1944. godine u Slivnu (Metković), R. Hrvatska. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živi u Sarajevu. Po struci pravnik. Četrdeset godina radio u državnim organima Bosne i Hercegovine do penzije. 
U osnovnoj školi, a nešto ozbiljnije u srednjoškolskim danima piše poeziju, a za vrijeme i poslije studija objavljuje prozu i poeziju u velikom broju književnih časopisa i revija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te na Radio-Sarajevu, treći program (sedamdesetih godina) i na Radio-kometi u emisiji "Večer poezije" (TV Republike Srpske).  Nabrojat ću neke revije i časopise:  Marko Marulić, Zadarska revija, Hr. Slovo, Danica,  Književne novine,  Zadrugar, Lica, Dalje, Duga, Stećak, Odjek, Svjetlo riječi, Kalendar sv. Ante, Hr. Misao, Bosanska vila, Most, Svijet...
Objavio dvije knjige, zbirku proze "Tamno sunce" u izdanju IK 'Svjetlost', Sarajevo 1999. godine, a zbirku poezije "Berba rose" u izdanju IK Svjetlo riječi 2001. godine, Sarajevo. 
Dobitnik nagrade za književnost "Dubravko Horvatić" (2. mjesto za prozu) 2010. godine u Zagrebu.
U rukopisu ima drugu knjigu poezije i u pripremi  zbirku proze, a paralelno s tim radi na romanu.

Cvijet više nije pupao

 
u trenu se

pomjerilo pero

intuitivno spoznah

da je otvorila oči

u kodovima borova

gdje riječi prestaju

nada u ponovno odrastanje

samo je čežnja za jugom

jesu li rekli

da se vraća meni

ili je samo bio mjesec

u kojem je vladao merkur

zna li to

u drugom trenu

smireno pero

zna li to

miris cvijeta

zarastao u kamen

iz kojeg nikad više

ništa nije odjeknulo

kroz misao su zaludno

šumorili vodoskoci

Daleko

dozivam

nečujan korak

na žalima

 
čekam vlakove

pod zastalim satom

iza ukočenih predijela zime

 
ostavljam sjećanja

i stare gradove

 
iza mutnog stakla

ruka nepokretna

i glas tvojih tragova

u presušenim fontanama pijem

nevidljivo vino večeri

 
na rijeku odlazim zasut
zapletenim zvijezdama

nekoga dozivaju

nečujni koraci

u obrise nade teku

prazne ulice

prepoznaješ li me

nad grgoljem vode

u noći dok se grlimo

praznim zagrljajem

Sjeti se

o tebi više

ništa ne znam

 
u san dođe

cvijet u plavoj kosi

miris pelargonijâ

uz kameni prozor

naše mladosti

ponekad zalutam

cestom bez imena

u tvoje prve studentske dane

i tiho pored prazne klupe

kažem: pitaš li se

koliko je zaborav izmijenio

moje lice

umjesto odgovora

šumî vrijeme

mirko mirku s mirkom

šutî: reci nas

još jednom

tiho nas izgovori

odloži ogrtač

ostavi roman

pogledaj kroz prozor

sjeti se

zadrži u vizurama portrete

naših osamnaest proljeća

sada

dok trajem

dok ranjavam dan

našim nečujnim koracima

dok ne iscuri

ovaj tren

i život

Još  me budi

Kakofonijom urbanog sivila

u polupraznom kupeu zadnjeg vagona

uglavnom šutimo

Kad su se izlistale fasade, kad je

usahla buka, kad su izbrisane slike

betonskih vertikala, pitamo se bez riječi

Ne znam budi li nas aroma jutarnje kave

ili proplanci (što konačno dohrupiše)

s krpicama snijega koji su kopnili u svibnju

Iako svjestan da već su daleko iza nas

nametnuti, neprirodni gladski šabloni

ne opuštam se ni na vidiku proljetnih

razglednica, već i u toj slici razmišljam

o prolaznosti ljeta, o rujnu...

Kao da mi prijatelj B-o čita misli

kao da... na kotačima naseljavamo morsku uvalu

kao da iz paralelnog svijeta proviruje

jadranski grad, poput školjke bijel

Slušamo kako sa zvonika stari sat otkucava podne

Nešto me podsjeti na prebrzo listanje godinâ

na sva minula ljeta, plažê, jednu Talijanku

sa alabasterom njegovanih nogu

nepotrošivu ljepotu algi, ozona, soli i joda

 
Šutim prigušen šapat mora, žal...

B-o mi maše sa drhtave morske površine

u daljini, nešto govori sa snopom UV zrakâ

oko obrijane glave. Ne razumijem ga i moja

zagledanost u roman ga nervira, a ja zapravo

gledam kako se na naslovnici s dodirom sunca

razlijeva riječ Kundera. Neka, manje je privlačan

od prodavačice sladoleda nadohvat sunčeve jare

 
Ipak okrećem list, šuštavo, okom

kojim ispod suncobrana mjerkam, tražim oblik

Evinog lista, ali ona je bijela i glatka kao žal

što stoljeća ga valovima oblikuju

Ako još jednom, kao da mi govori B-o, okreneš list

okrenut će se i ona

 
U pravu je, tada ću joj i lice vidjeti
smješit će mi se slađe slađe od tragova piščeva pera
koji me obasjava riječima posve nerazumljivim
u popodnevnoj vrelini

Možda će se i obala glasno ljuljati, možda će mi

sa čela kapati boje dalekih dugâ

bit ćemo jedno u neuhvatljivosti zbivanja

B-o me još jednom nepotrebno podsjeća
jer već sam zaspao u valovima njene kose koja me
još budi i još bih u njen san, ponovno ulazio
po svilenoj koži dok se mreška more, dok misao klizi
u mlačan val ne stižući nikada saznati
što je pisac htio reći

i kad smo zašutjeli sred urbanog sivila

u polupraznom kupeu zadnjeg vagona

Htio sam

Tiho su prilazile svijeće. Pucketanje vatre,
pitomost  trena, miris večeri, miris kruha.

Netom  je  minuo  južni dan,  neku  olovku
željno  sam  oštrio.  Htio  sam  crtati
po  zidovima prosinca onu  sliku  dok  je
toplo  i  mekano  padao  snijeg,  bijel
u  noćnoj  tami  kad  ptice  umiru.

Majka  je  unosila svijeću umjesto bajke
za  slađi  san, a meni  je  šaputala misao:
htio  sam crtati  mračne dolove,
hūk  bure, dubok  i beskrajan.  I  prozor
što  me  gledao  kao svjetionik  iz  ambisa.

Svi  su  još spokojni oko ognjišta. Vatra
pucketa  u gluhoj noći  kroz  koju  su
pozaspale tmine u kojima ptice umiru…

Tiho je odlazila  majka sa  sjajem  i svijećom
ukrašena.  Htio  sam postati fosil u uglu
i vječno  gledati  kako  svu  noć  prozor  cvjeta
u bijele staze  dječjih  želja, kako dubina
snjegova zaključava  gorje  i  zvijezde
s  kojima na vrancima  jezdimo.

I slušati kako se do  jutra  prosipa
prah  po krovu, po crnim dračama.

Jesam li htio crtati svanuće nad brijegom,
hladno sunce što zatrpava prag,
dok  je  tih svijet šumorio u mojim očima…

Pod svodom nebeskim

sa orkestrom smijeha
napuštali smo more
plaže i ljeto... o bože
nemir je zorio stazom
noćnim putem pokraj groblja

na trenutak su u nama
zašutjele dirke
 

pravo da ti kažem
jeza mi je pri pomisli

da će nam se zauvijek ukočiti pogled
mir mramora zabijeliti u zjenicama

netko je među nama u noći

grbavim glasom deklamirao

ne gnjavi florijane
zakašljao se

i zašutio

i kraj ljeta bolovao je
polegnut niz raskrižja noći
odlazeći iz naših ruku
 

unatoč svemu
zapjevasmo

kao kiša po starom klaviru

noćnim putem pokraj groblja
nemir je pitao jesmo li napuštali plaže
ljeto i san i ljubljene lolite
barbare vile i afrodite

nestajući u daljini

U  snu san

ničim ne uronjen

u latentan izvor podatka

da san u snu sanjam

ono što znam

znanje je silaska

iz sna u razvaline

u nepreglednoj ruini

kamen na kamen oslonjen

ječi nečujnom tišinom

bez zvuka škripi trajanje

u kojem se preko stijenja

penjem za tobom

koracam bez pokreta

pokušavam li biti svjetlo

za tvoju tamu i zov

iz jučer

iz davnine

čime izranjam
strovaljen u jutro
s kojim srastam ostvaren
pod prozorom

dubim pogledom u ništa

okom klizim ravninom zida

svijest mi bilježi trzaj:
trepnuh

tek

u javi

 * * *

upih naglo

jēk i pticu

ovovremen u dnu jutra

bez pitanja što ću k svjetlu

zov i dalek...

In  vino  veritas

Bio  je  star  kao  stijena. Ali,  naslonjen  na  štap,  na zadnje  zrake  sunca,  na  osmijeh  i  odraz  nekog  opipljivog zadovoljstva,  u trenu  me  je  izbacio  iz sumaglice,  one koju duša  ponekad  sniva,  razbio  monotoniju,  izravnao mi  bore na  čelu.  Prihvatio  sam  njegove  uvjete  –  pristao  prespavati u toj maloj sobi. Nema joj ravne na Jadranu, govorio je. Dio  mene se složio  sa  njegovom  tvrdnjom. Drugi  dio  nije  razumio  zašto  se,  dok  se  kroz  noć grohotom smijao,  poput mjesečine  sjajilo  njegovo  čelo.  Ali sam  se  snazi  vina  konzumirajući  ga  zajedno  sa  blagosti njegovih  dugih  bajki  o  morskim sirenama, sa  glazbom  i plesom  čašâ  prepustio  do  iznemoglosti.

Ljeto  je  bilo  na  izmaku  i  bijele  su  biste  anđela  i nekih  bića  od  alabastera,  sa  obje  strane  skalina kojima  se  stizalo  do  sobe,  nečujno  i  bistro suzile.  To  su  moje  suze… i  moj  tvrdi  kamen,  rekao  je  starac.  I  zašutio.

San  te  noći  bijaše  nedostižan. Možda  se  s  druge strane  uma  zibalo  more,  možda  su  se  na  vjetru  ljuljale  grane borova  jer  igra  sjenâ  je  plela priviđenja  nejasnih  figura. Neke  su  zastajale, ostajale  na  meni,  imale  su  ljepljivost, mekoću  i  nježnost  usana  koje  prvi  put  čeznu  za  dodirom. More  je  disalo  jedva  čujnim  uzdasima  i  jednu  sam  sjenku  otkopčavao  tiho  da  je  u  dijapazonu  mogućeg  ne  izbrišem. Nije  se  otimala  kao  da  je znala  da  su  u  meni  zanoćili  svi  oni  što  žele  do morskih sirena poslije  sumraka.  Jedan  u  meni  osmjehnuo  se  cvijetom  i  munjom  u  pustinji,  a onda sam čuo  kako  biste  zbog  straha  od  grmljavine  nečujno  ulaze  kroz  zidove  i prozore.  

Negdje  u  mraku nečija je haljina  klizila  niz  tijelo… Jedan  moj  dvojnik  imao  je  svog  dvojnika  koji  je  pisao  pjesmu  o  velikoj  noći  naslonjenoj  na nevidljive  brežuljke.  Potom  je  zalutao.  Ostao sam  sām  s  nemirom  nimfe.  Ploveći  kroz  nektar  glatke  površine  njezina   tijela  dahtala  je  nezasitošću. 

Izjutra  sam  koračao  kao  jesen  rumenim  poljima  bez  glasa.  Zastajao  sam  nad  kapljicama  jutarnje  rose. Tada se kroz tišinu čuo starčev glas:   Dođi  i  sljedećeg  ljeta…
Okrenuo  sam  se…  Stajao  je  naslonjen  na  štap,  na  prve  jutarnje  zrake  sunca.  Nasmijan…

Neke druge kiše

da li ćemo se jednom

sretati kao duge sjenke

u predgrađima

bez pitanja bez pozdrava

 
da li ćemo se jednom

pod verandama ljubavi

tražiti i začuđeni brati

svenulo vrijeme u herbariju

 
da li ćemo se jednom

buditi u snu lipâ

krikom snage između svjetova

 
da li će se u trenu

ako se pomaknem

ovi glasovi krajolika

ovi cvjetovi noćni

samo sasuti

po putu do tebe

po bespuću do mene

u žednim alejama jasenova

u kojima smo nekoć tražili

bît svih stvari

 
ili će nas samo

iz sna dizati

recitali mladih pjesnika

i mi ćemo napokon znati

da postoje stvari koje neće biti

 
ni u drhtaju cvjetova

ni u priviđenjima

ni u žeđi na usnama

ni u nespokoju dugih sjenki

u predgrađima

Ljubiš mi obraze valom

Isplovim i ne znam...

Možda je bila večer

Nad hladnim vodama

Mora da me budila

Ljubav tvoja

Možda se dizao val

Na moru zelenom

U oku tvome

U studen oko srca

U hlad modre špilje

U koju nikada

Nismo stigli

Isplovim

Ljubiš mi obraze valom

Koji doziva iz topline
Iz samoće mrtvih predijela

Isplovim i ne znam

Sanjam li da ne sanjam

Tvoje ruke što čekaju

Plave dubine

U moru zelenom