Dalibor Radovanac

Rođen 11.04. prema gregorijanskom, a 29.03. prema julijanskom kalendaru, prestupne 1972. godine u tadašnjoj Bosanskoj Gradišci, tadašnjoj SR BiH, tadašnje SFRJ. Astrološka kombinacija: Ovan, sa ascedentom u Škorpiji. Prema kineskom horoskopu: Pacov.

Detinjstvo, odrastanje, pa sve do svoje 20 i neke, proveo u Sarajevu, a onda ga , kako to vole savremeni ljudi od reči kazati, „vihor ratnih zbivanja“ donosi u Srbiju.

Više obrazovanje stiče na Višoj tehničkoj školi u Novom Sadu, gde i danas živi, radi i stvara.

Po struci: Grafički inženjer, zaposlen u u jednoj grafičkoj kući u Novom Sadu.

Bračno stanje – oženjen osobom suprotnog pola (u današnje vreme, je li, i to valja naglasiti), sa kojom ima dvoje maloletne dece začete prirodnim putem (i ovo treba naglasiti).

Po vokaciji: Pesnik (od kada ga je rock’n’roll otpisao sa liste bolesnika, okreće se novoj pasiji – pesništvu). Jezik na kojem piše je srpski u ijekavskoj varijanti (nasleđe sarajevskih ulica). Pismo latinično.

Do sada ima objavljenu jednu zbirku pesama punog naziva „ODREDIŠTE, ZBIRKA POKRADENIH MISLI IZA KOJIH NE STOJI NIŠTA, TO JEST SVEOPŠTE I CJELOVITO REFORMISANJE CJELOKUPNE VASELJENE, POVODOM GLASA ČASNOG SVESLAVENSKOG SUPERPLEMENA, SA PRIDODATIM KRATKIM KOMENTARIMA PJESNIKA DALIBORA RADOVANCA KOJI JE RADI TOGA BAČEN U LANCE I PRIKOVAN ZA GALIJU POSREDSTVOM KVAZIHRIŠĆANA, SADA SE DAJE U ŠTAMPU I NA ZNANJE SVIM LJUDIMA ČISTA SRCA (bijeli primjerak)“, u izdanju Studija GraphIT, Novi Sad u decembru 2006.

Knjiga u elektronskom obliku (pdf) postoji i na:  https://www.scribd.com/doc/45846003/Knjiga-ODREDISTE-krive

Prevođen na rusinski jezik, a nekoliko prevoda objavljeno u časopisu rusinske omladine „MAK“.

Kontakt: radovanac.dalibor69@gmail.com

1.

SOLSTICIJUM

ZALEPLJENI ZA KOLOR TV

KOJI DOMINIRA NJIHOVOM PSIHOM

UPIJAĆE ZA VRIJEME OBROKA

ODMORA

VOĐENJA LJUBAVI

TOKOM BUĆKURIŠA TRILERA, SAPUNICA

IGARA I PRIKAZA RATOVA U SVIJETU

ČELJUSTI OTVORENIH

UMOVA ZATVORENIH

SVE DOK NE NAIĐE

OBEĆANJE NASILJA ILI NAGOVJEŠTAJ SEKSA

JEDNA ŽENA JE VRISNULA

JEDAN MUŠKARAC SE ODAZVAO

ALI JE PREKINUT RAFALOM

U VAZDUHU SU VISILE

PRIČE NAPOLA ISPRIČANE.

Hajde,

Ispričaj srcu nešto o otkucajima

Prilično niko od nas zna ništa o tome

A ono ih poznaje

Kao što alkoholizam dobro poznaje beznađe

Kao što pod nebesima

            poznajemo

            sve što smo iz trnja iščupali na stotine

            te poderotine

Što nosimo kancer na manžetni košulje

I uspomene u amonijaku čuvamo

            Ovi prsti nose

kaznu zarobljenu u šaci

            i kao ogledalo sve je izgledalo

Dok vodimo tzv. ljubav

U ruci držim dvocijevku

I nećeš pronaći palčeve

Jer ljubav kad pomahnita od želje

Samo oružje ispod postelje

vreba

I jedino preko snimljenih traka

Dobijenih od Gospoda lično

Nikada miksovati

ne treba

            Nikada

            ne bacaj taj zaručnički prsten u oganj, Ognjenka

            i ne zamahni tom sjekirom toliko nisko

            pusti je neka jedri dušom pustom

Jer krvnici i ubice svakako će doći

Moj život je njihov

Ne smiju biti uskraćeni

Gdje bismo

inače

podnijeli toliku krv

što sa televizijskih ekrana lije

jer je davati bez vizije

isto što i PROdavati bez PROvizije

U glavama nam udara bolesna poezija

Rakijska se žeđa mjeri decibelom

zahtijevajući horizontalan kontakt

sa prošlošću

Ne smiju biti uskraćeni, usisivači duša

ne smiju pasti

To je pitanje časti.

NIKADA NAVIKNUTI

NA IZNENADNOST SMRTI

NESTALI TAKO BRZO

KAO SLIKA NA TV.

BEZ PROGRAMA.

ISKLJUČEN.

PRAZNO.

PORUKE NEMA.

2.

SJEĆAŠ LI SE

bili smo najotrovniji

par djece,

upotrebljavali tečni rock’n’roll

u hibridnim časovima,

kada su od naših imena

ostajale samo rupe u zidu,

krvave mrlje

mrvave krlje rastopljene sve do crvenog voska,

i kada smo od toga iznova oblikovali

život prema sopstvenoj potrebi.

a jedno je tada bilo dopušteno,

i jedino šta nam je preostalo bilo je padati

onako kako je i nebo padalo,

pripremiti se za injekciju Svjetlosti

ubrizganu bombama i barjacima.

baš tim putem nas je Alibi veći od kosmosa

učio da koliko-toliko spasimo jame i domove,

akropole i nekropole,

tradiciju i protokole proslave

svakakvom razlogu neuhvatljivog

Neutronskog Božića,

dok se neko nije dosjetio

da više nismo živi.

3.

NEPRIČA (KAKO POČASTITI NEČASTIVOG)

Koliko otkopan, toliko i nedorečen

Odozdo posmatram

Krv i suze, tečna agregatna stanja ljubavi                 

I smrti

Oko O-Ko, sram te bilo! Ubij se! Iako je stotinu godina između nas, ubij se!

Upravo iskopan, premješten, predavljen

Onaj sam virus koji bogovi još nisu preležali

A ja,

preležao male i velike boginje

Afroditu, Heru i Artemidu

Posisao svakojake njihove fobije

Bio im u svadbi

Sa osmijehom i herpesom

Na usnama i genitaliji

O Centurione Gaje Kasijuse Longine

koplje ti se dabogda polomilo na nekoliko dijelova

od kojih se uz malo vježbe može načiniti krst

A sa posljednjim komadom

baš onim sa bodežom

Kao sa palicom

Ja – Demonski dirigent Velike Erotske Death’n’Roll Predstave

Što na Bogojavljenje

Iz zaleđene rijeke vadi ono što vaditi pristojno nije

Dok slušam izmučeni radio

Smijeh. Užas. Radost.

Apatija. Ironija.

Histerija. Istorija. Strast.

Govna. Sperma. I pepeo.

Sve to je samo ništavilo u najrazličitijim projekcijama

Jer, otkad sam se rodio, čekam Sudnji dan

I on nikako da dođe

Jer Sudnji dan je bio prije negoli ja bijah živ.

I kako da Vam se obratim                    

Kada je svakome jasno da ovako nešto

Ne može kazati niko komunikativan. A širok. A intiman.

Koliko dubokih misli                

Koliko metafora

Nikada više neće biti rečeno

Iz prostog razloga:

Umro sam,  jebi ga!

Najprije je bio potpuni mrak

Dozivao sam redom Diogena, Bunjuela, Bargelda, Kandinskog

Ništa.

Dozivao sam Mirka, Slavka, Enju, Branju

Opet ništa.

Ostali su potpuno dosljedni u svakoj

odsutnosti svojoj.

A tada:

Zasljepljujući pozornicu, publiku, glumce

Rasipajući hladnoću izašlo je Crno Sunce

I ne može se ići tamo

gdje crne zvijezde vise, nikad više.

Čvrsto u sebe pritajen

I ne shvatajući još kakvom svijetu pripadam

i kamo propadam

Htio sam ruku podići, ali ona je ostala dole

Osjećao sam je gore, vidio dole

Pokušao ustati - Ustao! A ipak dole ostao

Tijelo ostavljao, začuđen ga gledao

Oblik nisam osjećao

I svu volju sam usmjerio

Na jedinu blistavu horizonta tačku

E, iz tog otvora

Poput sjenke hitala je ka meni izvjesna prilika

Tek iz blizine shvatim da je to dijete

Čudna pogleda, zategnuta osmijeha i koraka

Nekako uspijeva na moj leš sjesti

I  zagrizajući u njega viče:

- Mora jesti... Mora puno jesti

Iako od bola nisam osjećao niti traga

Neugodno je gledati kako me komada

- Čiji si ti, mali – pitam, iznenađen i glasom i pitanjem svojim,

( jer pitati sam htio nešto drugo)

Kad je utrobu do kostiju oglodao

Pokaže prstom mojim

 na onaj otvor iz kojeg je izašao:

- Na početku si, do kraja ne možeš stići.

   Svakome ko ovamo dođe, nudi se stotinu prostora.

   Kroz njih se prolazi koracima.

   Koracima vremena.

   Jedan prostor, jedan korak.  Svaki korak vremena vodi te u novi prostor.

   Iz svakog prostora možeš zakoračiti u bilo koji, tražeći stoti.

- A šta je na stotom koraku – pitam konačno

- Kad bih ja to znao,

   ne bih leševe sa ovog prvog prostora

   ovako žderao...

I naposljetku reče:

 -“Strijepi od odlaska Isusova,

    Jer On se vratiti neće”

Koliko otkopan, toliko i nedorečen

Odozdo posmatram

Krv i suze, tečna agregatna stanja ljubavi                 

I smrti.

Dželata za oko.

Ako je pogubljenje pjesnika

        predznak apokalipse

Ako ogrnut u medvjeđu kožu

        voznesem pogled k Gospodu

Ako kroz prozirnost ilovače mogu gledati puk

        kako jede, sere, jebe, slini

Ako i gledati dvije časne sestre

        kako u po dva kofera nose ostatke

        posrnule treće

        Zagrcnula se, kažu, petkom trinaestim centimetrom

        dionice od glavića do jaja

        u Mefistovoj postelji

Ako to nije ljepota

        već njenih ostataka prosti zbir

Ako bi mi u kitu duvali

        poput Jerihonskih truba

Ako bih na sopstvenoj sahrani

        prevario sveštenika za dva’est hiljada

- Idi u pičku materinu – kaže onda on,

- Ako se i kaniš ponovo roditi

JA ti neću dati ponovo živjeti ni umrijeti

A tako bih mu slatko rekao:

- Ne seri, pope, osim

Ako si ti možda taj što živi život

        između britve i molitve.

Ako bi mrtvi oživjeli, rekli bi

        svako suprotstavljanje je besmisleno.

Ako je vječnosti talog bio odvodni kanal,

        tako je ovdje katarakta na oku

Ako je ljudsko tijelo poput zastave od bijelog papira

        Ja se predajem.

        Bog ne uzima zarobljenika.

        Njega se ne može dočepati.

Ja sam izuzetak.

Amin.

4.

POGUBLJENI RAJ

savršeno sam upoznao

anatomiju paradajza (kao i paradise-a)

kada zarijem klimave čeljusti

u kojima od vlastitih zubi

imam jedino tri šestice

tačno znam

gdje će

i koliko daleko štrcnuti

sjeme paradajza (kao i paradise-a)

kao izbljuvanije najsitnijih svetaca

uz malo vježbe

to

naučio sam primjenjivati

i na svojoj djevojci

kad mi je dosadilo

ubio sam je u nekoj dolini

prepunoj paradajza (kao i paradise-a)

eh, kako je bilo ludo. nakon što je

izdahnula

rekla je – volim te

ona zna zašto

ubio sam je.

5.

DE AMORE CABALISTICA

Tvoje orgazmičke rezerve

ne mogu te odvesti ni na jedan od spratova neba

bez obzira na red vožnje

Zar je potrebno prisustvo sječiva

mada je divno gledati kako ga podižeš

Kad si anđeo

A krila ti sa prednje strane rastu

Dolaziš lebdeći

očima lisice

vjerujući u postojeću ravnotežu emocija

A ja        (obećah: ako si truba – ja sam usne)

Morao sam držati ogoljene pesnice spremnima

U kristalnoj noći

Kada se Mars poklonio Veneri

a Mjeseci se na nebu izdizali poput tvojih bradavica

Kada je temperatura herojski poginula

Olako žrtvovana

hipertenziji neonskog pražnjenja.

I valjda neće zvučati patetično

ako izjavim da ta volim.

6.

REPRIZA

Mudro,

smrznuto oko

crne orhideje

       (na 2 ukrštena komada čelika)

ne pristaje mi noćas,

krv na mojoj koži

nije sa ovog svijeta

zato sam vjerovatno i dalje živ

i šta vrijedi

što ću preživjeti (i nadživjeti) sebe

kad je ljubav na samrti,

bezoblična,

sa dimenzijama groba u koji je stavljena

duboko

koliko to samo ona može

poput igle u podlaktici

ispisati povelju jednom mrtvom vremenu.

7.

GOVOR ĆUTNJE

Mrtvozorje.

Kada je onomad sunce krvarilo.

Obasjavalo i krvarilo

jednu jedinu građevinu

kakvu prije nađemo u snovima

nego ovdje, u gradovima, u kompleksu sanatorijuma

U mnoštvu starog parka

sa mnoštvom istih prozora

i tamo, na jednom jedinom drukčijem

jednu jedinu siluetu

jednog jedinog stanovnika

Sišao s uma od izliva sjemena u mozak.

Umirao je skoro svake noći.

Ipak, nije bio prisutan

kada su ga sahranjivali

A onda se jednog jutra probudio

i shvatio da je bezbožnik.

Jedino nije znao

je li bog mrtav ili nije

od sepse ili skepse

Oštar kuhinjski pribor

pitanje je dogme njegove nove vjere

njegovo je otkrovenje

sada

Oštar, blješteći pribor

Sudski brz

Sudski spor

Govor ćutnje

Gotov biće iduće dogodine

8.

KAD POGREBNA OPREMA ZOVE NA FEŠTU

Kao i ovo mehaničko ropstvo

boli lik u ogledalu gdje

često te viđam

ili te ne viđam nikako

na tom bolesnom mjestu

usred udica vlažnih, parkinga

mnoštva praznih prijetnji,

uglovima punih neba

dok ločemo naše horoskopske znake

Come on, pleši sa mnom,

“il’ me jebi il’ me se okani”

oči su mi, kao i testisi

u tvom mozgu

ili šeširi neće čistiti podove

ili će ova komemoracija konačno biti razjebana.

Inspiracija je u tebi

and katran is in my heart

Ah, da. Svi već dobro znamo taj miris pakla.

Jutro poslije.

Kad sam od zida mislio da je nebo

Kad je gomila izvrnutih automobila

sa prigradskog parkinga

ličila na krdo izvrnutih telećih koža

Kad su se groblja u plamenu prikradala

gutajući našu djecu

Kad su srca, iščekujući feštu

ostala na đubrištu

Shvatio sam koliko svi mi dugujemo jednom Majakovskom.

9.

LJUBAVNA PESMA

ostaje nam

tražiti bespotrebne kvintesence

i poći nezaobilaznom zaobilaznicom

gospodari smo sužene vizije

stvaraoci sirove energije

ne osjećam hladan čelik

tvoj miris

zamotan šušti nezaustavljiv

u gumenom transu

30 je sjena

na stolu - 30 očiju gleda

iz čaše - 30 vrabaca

na balkonu do pola upecani

od pola zarobljeni

bacamo mrvice hljeba

otvorenih

usta traže:

MESA...

M-E-S-A

MESAAAAA !

ne dopustimo im mogućnost da se

UBIJU

da ugrize istina

prepisaću sebi servis

za čovjeka

potražiću smisao

U TEBI DO KRAJA

10.

NIKAD VIŠE, GOSPOĐICE

Gurnem vam u usta

iz iskustva

sve elemente jezika plus

kilo eksera, letvice

malo šljunka

Pa širite, kujte, rimujte

Silujte rečenične sklopove,

jašite ledenu krv

nek studen i jeza odozdo biju

Erotične žile

i drogiran jezik, gospođice

s kojeg piše

Nikad,

     nikad više

Boja leša

Boja snova u izbjeglištvu

Boja krvi vam je loša, gospođice

nenaglašenog intelekta

Nisam posrtao sanjajući vas unazad

A, izrastao nam grom (jedan do drugog)

i progutao noć

I ne možemo više

tamo gdje

Crne zvijezde vise

Nikad,

     nikad više

A sada, sva tri oka sklopite

U mirisu trulog poljupca,

u soundu abortusa, gospođice

I do groba budite zahvalni grobu i

stvoriteljima

jer su vam uz život podarili i smrt

Prljavi računi – kratka ljubav

Prljavi krvni sudovi i sudije

Padaju u oči

na žaru, dvije lijeve sise

Na ledenom licu kiša ne diše, gospođice

Nikad,

     nikad više.