Lejla Smailagić

Lejla Smailagić je rođena u Osijeku, Hrvatska, 02.02. 1985. godine.

Osnovnu školu je završila u Sarajevu, „Mehmed- beg Kapetanović Ljubušak“, Srednju medicinsku školu takođe u Sarajevu, smjer laboratorijski tehničar.

Godine 2003. Upisala se na Pedagošku akademiju koja sada nosi naziv Pedagoški fakultet.
Diplomirala je u januaru 2011. na odsjeku razredna nastava i ima zvanje profesor razredne nastave. 

Inspiracija

O inspiracijo javi se!

Ova pjesnička duša

Željna je tvojih priča da sluša!

Kada mi san dotakne oči

Ti mi tada kroči.

Došapni na moje uho,

A ono drugo neka se pravi gluho.

Evo i olovka se sprema,

Njoj se nikada ne drema!

Stižem, stižem,

Da riječi ko – bisere nižem!

Tamo

Tamo gdje mali travak sniva

Neka priča počiva.

Tamo gdje se pjesma čuje

I zvuci motora kako bruje.

Dva leptira

Dva leptira, šarenih krila, na vjetru lagano jedrila.

Ponekada, u letu, njihova krila se zapletu.

Pa onda padaju ka travi, dok ih miris sunca mami.

Kada im se šeta, lete od cvijeta do cvijeta.

I jedan i drugi, raspravljati znaju,

Na kojem cvijetu duže da ostaju.

Dvije raže

U moru,dvije raže se srele,

Pa svoje peraje rasplele.

Plivajući u mraku,

Nabasaše na barku.

Ribari zabacili mreže,

Jednu ražu mreža steže.

Jadna raža nije znala

U šta se upetljala.

Njena druga otplivala dalje

Te hrabro stala pred ajkuline ralje.

Pomoć je od nje tražila

Te na kocku svoj život stavila.

Ajkula se protegnu,

Malo zjevnu.

Raspetljala ribarima mreže,

Jedna i nju zamalo steže!

Prazne mreže ribari vuku,

Hoće gotovo da se potuku!

Otplivale raže dalje

Više se nisu u tuđe poslove petljale.

Slobodne i sretne

Više nisu sjetne.

Ali ajkulu i dalje

Bole ralje.

Sretna što je živa,

Ona brzo nekuda otpliva.

A ribari moraće da se strpe

Pa da svoje mreže zakrpe.

Eto tako

Kažu mi : „Eto tako, napisati knjigu to je lako.

Eto tako, to baš može svako!“

Ali ja znam da to tako nije

Jer se različita istina u svakom umu krije.

Ono što je lično

Eto tako postane i zajedničko.

A kada  nam se duša smije,

Neko plače, to tako nije!

Svako svoju istinu ima,

Pa je prema sebi štima!

Svako oči ima,

Ali ne vidi isto njima.

Eto tako i ušima može

Čuti  skoro svako!

Ali se usne različito smiju,

Kao i zube i istinu skriju.