Ena Schulz - Nemačka & Srđan Sandić - Hrvatska

Vrati se i kaži zbogom

(izbor iz ciklusa)

Ena Schulz  +  Srđan Sandić

Ena Schulz je rođena 1986. i zove se Raphaëlle Oskar. Već cijeli život nešto studira i kreativno se izražava. Živi u Berlinu od vlastitog rada i prijateljske ljubavi.

Srđan Sandić je rođen 1985. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, studij novinarstva, Mirovne studije, UN-ovu akademiju u Zagrebu. Prozu, poeziju, kritiku i kulturne intervjue objavljuje u Zarezu, Književnom pregledu, na portalima B92, Kulturpunkt, Queer, e-muskarac, Hrvatskom Radiju Treći program i časopisu Tema. Već dugo se bavi svojim književnim konceptom PRODAJA EGA: HIPERINFLACIJA EMOCIJA koji je metastazirao od bloga (srdjansandic.blogspot.com) do kolumne (queer.hr, e-muskarac.com). Radi kao dramaturg i dramatičar. U jesen 2012. je objavio knjigu drama S(i)nu bez s(i)nova za izdavačku kuću Sandorf. Trenutno živi u Zagrebu.

New Year’s Resolution

Prestat ću počinjati rečenice s "bojim se" i " volio bih".

Telefon ću koristiti samo kada moram.

Utišat ću um.

Kažu mi neki ljudi da postoji vrijeme za ljubav.

Meni je to maloumno.

Dok se ne smognemo usuditi.

Sve je dobro.

I najbolje posude imaju neku pukotinu. Tamo i tu. Pa procure. Kao da

imaju menstruaciju.

A nakon toga život kreće ispočetka.

I sve je dobro.

Samo da je mir.

Još jednom sam maštao.

Bajku punu punu punu.

Sada je to prošlo. Više neću tako.

Rečeno je da je to sve u kodu, znaš, da je ok biti i ljubomoran i patiti

i

htjeti više ali ja ne želim biti onaj koji sam bio. Ne želim patiti, ni

biti

ljubomoran, ni ozlojađen.

Zapravo se ništa loše nije dogodilo.

Bezveze uopće i govorim o tome.

"Da sam ptica i da imam krila

ja bih cijelu Bosnu preletila.

Letila bih, nikad ne bih stala,

dok se Bosne ne bih nagledala."

Ta fascinacija me skoro

imenom uvjetovala:

Sultanija.

Ali bolje mi, mislim, stoji jedna druga funkcija:

bit ću efendija.

I alčak.

Two in one.

U čakširama, a u nanulicama,

prevrnut ću ti s astala i fildžan i kahvu i džezvu.

Bujrum!

A ovo je crnogorska Julija Romeu:

“Đevojka ga, đevojka ga,

mrko pogledala, mrko pogledala

Danu momče, danu momče,

Ne šali se sa mnom, ne šali se sa mnom,

jer sam noćas, jer sam noćas,

Grdne snove snila, grdne snove snila

I da sam se, i da sam se,

Mlada ja ubila, mlada ja ubila.”

Da bih riječ rekla!

I cvrči, cvrči Nazorov cvrčak,

gospođa Ministarka se preko Nušića žali da joj puva,

dok je onaj Krmpotićkin sretan čovjek i dalje bez košulje.

Gruvaju Crnjanskijevi topovi,

hoda se gore-dolje po Andrićevoj ćupriji,

sastaju se opet, rastaju se opet Dobrišine kapi,

i ni Ršum više ne zna

da l’ slon telefonira il’ telefon - slonira.

A Kiš? On ti uopće ne veruje u piščevu fantaziju.

Sve to, stara moja, na tvojoj polici,

dok si ti na poslu.

Otišla si biciklom,

s torbom na paktregeru

i jednom Reči i Mišlju.

Za noćnu smjenu.

U pogonu.

Ja bih sada sjedila na tvom paktregeru

glave naslonjene na tvoja leđa.

Kao Reč i Misao.

I umjesto da ti meni,

ja bih sada tebi sve.

I pjevala, i čitala, i plesala,

I Portorož, i Bled, i Bohinj,

I našla bih Bracanina dva

da tebi posluže bokal vina.

Ma, ja bih tebi

isprašila, očistila, oprala,

uštirkala, osušila, opeglala, porubila,

kao Biljana izbijelila,

tu tvoju Jugoslaviju.

Samo da se nije,

kao i majci Desanke Maksimović,

i kada si umirala, 

činilo da se osećaš krivom 

što nas napuštaš.

Samo da nisi kao karijatida

u svakom trenutku

držala cijeli svemir

da se ne uruši.

Samo da jednom.

Tu posljednju mandarinu.

U zdjeli.

Nisi čuvala nekom drugom.

Samo da sam jednom vidjela

da prvo misliš na sebe.

**************************

Dođe mi da se ponašam

k’o drumovi bez Turaka.

Prva,

jedva, ali prođe.

Pa druga, stisnem zube.

Treća, k vragu, sreća?

Četvrta i peta.

Nakon toga, ništa čudno, sve uredno, redno.

Uglavnom sam si supertruper, 

tu i tamo se sjetim čega ne bi trebalo,

ali zakrpam to, imam sistem.

Štrikam, heklam, haklam, hendlam,

menjam kune, marke, dolare.

E, a onda na moj rođendan, kardinalno zgriješim, 

ispadnem iz ritma, sjebem takt. 

Nema takta bez predtakta.

Trt-mrt,

život ili smrt?*

Ajmo Jovo nanovo.

* Laza Kostić, prijevod stiha “To be, or not to be: that is the question.” iz Hamleta

vrati se i kaži zbogom II

Mislim da je najgluplje to što ja mislim da ću kada to dobijem biti miran, a neću zapravo, jer kada si baš jako podržan onda izgubiš interes za svim drugim u životu. To je ta sudbina i prokletstvo bezuvjetnog dobivanja. Ali čekaj – je li to znači da bezuvjetno ne treba postojati? Totalno smo u kapitalizmu.

Zapravo, još gluplje je to što ja idem po nešto što kao nemam...

Drugačije govoreći, tko je meni odnio moj kurac?

Da nisi možda ti?

Onda kada si trčao k meni jer ti se on nije javljao pola dana.

I nakon uredno pokupljenog kurca – zbrisao.

Čekaj, hoću li ja svaki put kada se ti ne javiš pola dana trčati u zagrljaj drugima?

Znam da zagrljaj zvuči glupo. Po kurac?

Čisti konzumerizam.

CIJELI SVIJET SMO HTJELI

LJUBAV JE BILA IZGOVOR

NEMOJ TO PONAVLJATI

TO DA JE LJUBAV BILA IZGOVOR ZA SVE ŠTO NE SMIJEMO

TAKO NEKAKO

BAŠ

TAKO NEKAKO

A izmaknut će im stolicu

čim dignu guzicu.

Misle da ih ne boli.

Kako je to dobro! Oni misle da ih ne boli i da to nema nikakve veze s njima. Taj svekoliki život.

Kao.

Njima je lakše čak i kada ih boli.

Istrčavam na ulicu.

Gledam se u izlog.

Gledam tuđi prozor. Svaki tuđi prozor izgleda toplije od mog prozora. Nekako juhastije, žuće, mirisnije.

Drugi je kod njih napravio bolji posao. Neću opsovati.

Tada me je bilo dvaput.

I tu i tamo.

Uvijek u raskoraku sa sobom.

Posegnem rukom da se počešem između lopatica, 

a u daljini vidim vlastitu ruku kako češe leđa na mjestu između lopatica.

Ne znam što se zapravo očekuje od Drugog.

Da ukine raskorak

ili da više ne vidim vlastita leđa u daljini

jer je Drugi stao između nas?

Ali kada sam išao u taj glupi rat, tek od kasnih dvadesetih, vjerujući da će se pojaviti Drugi, najznačajniji Drugi.

Sa slatkom smrću na usnama.

I pokoji cinober i pokoja samoća poslije kišnog školskog dana, a nakon knedli.

U toj dokonosti želim umrijeti.

Zašto tada nisam umro?

Perspektiva je ideja,

ideja je ja.

Perspektiva je svjetski poredak

kojim predsjeda ja.

Ja, ja, ja.

Perspektiva je svemirski poredak

i opet predsjeda ja.

Ja, a Sunce.

Iako smrt možda jedina ukida ideju perspektive.

A perspektiva je ideja?

Postavimo to u perspektivu smrti.

I razmislimo.

Hoćemo li jednom požaliti?

Hoćemo li požaliti što smo se durili?

Kada odustajem, onda baš odustajem. Na primjer: ti se ne javiš cijeli dan, ja budem ljut i tužan i onda prekinem s tobom. Objasnim ti da to tako dalje ne ide i da mi je u redu da je tako. Pomislim: sigurno ćeš biti tužan, ali zato što si ponosan nećeš imati hrabrosti išta reći i onda ja nikada neću saznati da je i tebi bilo jednako stalo kao i meni. Baš šteta.

Ništa ne čekam.

Nikog ne tražim.

Dobro sam koje i vama želim.

Nuklearka

U toj Kaliforniji je moguće da je sve moguće, ali ne i pjesništvo (moguć je neki susretljivi čovjek i moguć je neki topli miris zagađenog grada).

Jedini glas koji čujem: Mama, je li moguće da je onda avion tako nisko letio i da sam ja osjetio da će biti rata? Je li to bilo dan nakon ili dan prije nego nas je jurio s pištoljem? Zašto sam toliko volio zalijevati cvijeće? Zašto nisi kao baka nastavila s tom tradicijom? I zašto je ona toliko kopala tu travu? Cijelo dvorište nam je bilo okopano i svi su se rugali tome.

Jedini glas koji čujem: Ajd majka će ti napravit, pusti njih da se svađaju, ludi su tak i tak.

Šporet je naložen i jaja su ispečena i kruh je svjež i sok je od višnje i ne znam zašto je tada sve izgledalo svečanije i ne znam ne znam zašto sam onaj sir prosuo na pod i ne znam zašto ste mi to toliko zamjerili.

U toj sam kući podjednako mrzio glasan televizor, šporet, dim, prljavštinu, bijes, vas razočarane i bolesne.

Onda jednom, nakon što si me pokupila iz vrtića, vratile smo se kući. Ušle smo unutra i nakon što sam skinula pink-bubamara-ruksak s leđa, šapnula si mi da odem vidjeti što je u dnevnoj sobi. 

U prostoriji tamnoj od znakovito spuštenih roleta duboko sam udahnula i ugasila svaki mogući svakodnevni zvuk. Tamo, preda mnom, Najveća knjiga na svijetu visine mene, oslonjena na svoj najveći na svijetu hrbat, rasporedila je svoje listove u sedam veličanstvenih kapija. 

A odmah do nje, bojanka. Skoro iste te veličine, ali ipak ne najveće, podbočena svojim mekim koricama i krišom potpomognuta tvrdim koricama Najveće knjige na svijetu.

A na Najvećoj knjizi ovoga svijeta, blizu hrbata, tamo gdje su si stranice bliske, sjedi vilenjak svjetlucave kragne, u polumarku, jedva vidljivih crvenih stopala i šaka. 

Jel' to za mene, pitala sam, a ti si nasmiješenim obrisom lica s vrata sobe, kao u želji da ne ometeš inicijaciju u svijet riječi, oblika, boje i čuda tiho rekla, naravno da je.

Ja sam mogao vidjeti srce u oblacima dok bih ubijao gusjenice. Ja sam ja sam ja sam uvijek htio biti negdje drugdje ja sam ja sam ja sam uvijek čekao tebe da me spasiš.

Molim te, spasi me. Ja se stidim što ti ovo govorim, tebi – djetetu, malome djetetu.

Nesanica me zaustavila.

Imao sam veliki projekt: izbrisati i tebe kao što sam izbrisao i njih.

A onda su počeli snjegovi. A ja se bojim i radujem tome. Bog zna koliko bih htio da su svi sretni.

Zelenokosi lutak, patent olovka za početak škole i kemijska olovka s poklopcem u obliku srca. Tri od tek nekoliko najvažnijih predmeta koje sam imala. Tri predmeta koja si mi poklonio ti. Tri kontakta koja nisu bila ni jednostrano, ni obostrano popraćena ignoriranjem ili agresijom. Tri momenta pažnje koja su se zaglavila u srcu, a da ga nisu okrznula.

Patent olovku sam izgubila, kemijsku olovku potrošila, ali zelenokosi lutak postoji i danas.

Gdje je moj zelenokosi lutak?

Onaj kojeg ti je poklonio tata?

Moj zelenokosi lutak.

Možda sam bio najsretniji onda kada sam pobjegao od njega vama, za Božić.

Ti si bio bolestan ali nekako sam mislio da ćeš izdržati. Ti si bila kao i uvijek. Sve više si voljela piti kavu sa mnom i pušiti. Svaki dan sam ležao u kadi i slušao muziku. Čekao sam da mi kažeš da me voliš. Ja znam, barem ja sada-ovakav znam, da voljenje je nešto drugo. Voljenje je racionalnost. Voljenje je, majku mu jebem, odabir.

Nitko nije imao takav sat, jer tada takvih satova uopće nije bilo tamo. Bio je to moj prvi ručni sat. Imala sam oko osam godina. Crveni, švicarski, dječji Flik-Flak sat s kaubojem, kaktusom, satima i minutama, imala sam samo ja. I sva su druga djeca znala. 

Onda je ona jedan dan rekla da bi se htjela igrati kod mene, unutra. Bile smo u mojoj sobi i zamolila me da joj donesem čašu vode. Jesam. Još smo se kratko igrale i onda je rekla da ona sada mora ići kući. 

Kasnije sam opet izašla van na igru, a djeca su mi rekla da su ju vidjela s mojim satom na ruci i da je svima rekla da joj ga je dala neka debela Martina. Otrčala sam kući, svugdje sam ga tražila, ali nigdje ga nije bilo. Čekala sam vas da se vratite s posla i u suzama vam ispričala što se dogodilo. Bili ste ljuti. Na mene. Ja sam željela da jedno od vas dvoje ide sa mnom do nje i traži sat natrag. Odbili ste ići sa mnom, ali meni ste naredili da odem po moj sat.

Bilo je toplo poslijepodne, a koža na mojim obrazima zategnuta od osušenih

suza. Dugo sam gledala u njezin prozor na drugom katu. A nakon toga sam minutama stajala ispred vrata. I pozvonila. Otvorila je i bila je sama kod kuće. Sekunde tišine i njezino grickanje nokta na palcu.

Ja mislim da si ti meni uzela moj sat. I drugi su mi rekli da su te vidjeli s njim na ruci.

Nisam, stvarno nisam. Meni je taj sat dala jedna debela Martina.

Ajde ga donesi.

Donijela ga je. Moj prekrasni, savršeni, jedini i najdraži. I pružila mi ga je. Uzela sam ga. Opet intervali grickanja nokta usred tišine. Gledala sam ga, gledala sam ga dok mi je bio u rukama. Moj sat.

Ipak to nije moj sat.

Okrenula sam se i otišla kući. Ti si već bio zaboravio kamo samo otišla i zašto, a ti si bila još ljuća na mene kada sam ti ispričala da se nisam usudila uzeti moj sat natrag od kradljivice. Rekla si mi, eto koliko ti je važan tvoj sat i jel' uvijek ti moraš biti budala i koliko puta ti moram reći da ne dovodiš nikoga ovamo dok nas nema i ta djeca su ljubomorna na tebe. I opet sam plakala i molila da dođeš sa mnom. I nisi htjela. A ja nisam nikada plakala bez veze.

Jako puno vremena je prošlo prije nego što me netko uspio odjebati bolje nego vi tad.

Nikada vam to nisam rekla.

Težina je sve veća.

A ja i dalje mislim da nije.

A na leđima mi je. Ne jedem danima. I na istom sam mjestu. Skrivam ljubav, jebote.

Ni u najgorem mogućem scenariju mi ne bi palo na pamet od tebe tražiti novac. Kada si mi posljednji put nametnuo lovu, rekao si da si uštedio za mene... Za mene? Ti? Osjećaj je bio kao da si mi pljunuo u lice. Otprilike.

Dozvoli mi da ti kažem da sam bankrotirao i da ste me preuzeli i da je to o.k. To je tako o.k.

Suverenitet i autonomija me, bojim se, nikada i nisu zanimali.

Volim tvoj plačljivi glas.

Kada me njime manipuliraš. Tek tada osjećam da me voliš. Dvaput sam rekao voljeti (što ti je žudnja?).

Ljutim se na tebe, a pravim se da si nevažan, da nikada, nikada, nikada ne bi

saznao koliko si jako važan bio dok si izostajao.

Kada te diram ispod rebara onda shvaćam da te baš tamo najviše imam. Onda kada te prestane škakljati će značiti da mi vjeruješ.

Svakih deset sekundi pratim gdje si, a kada odeš piškiti onda se bojim da si otišao i da se više nećeš vratiti.

Ako ne možeš 

a da ne brineš,

onda brini vlastitu brigu.

Meni tvoja briga ne treba.

Ne brini.

Ako već ne znaš 

a da ne strahuješ,

strahuj svoj strah.

O mome ništa ne znaš.

Ne boj se.

Ne boj se i ne budi praznovjeran.

U praznovjerju niste ni Bog, ni ti.

Samo strah.

Ne boj se.

Novootkrivena dimenzija ljubavi

koju mi ispovijedaš

čini ti dobro.

Voli i dalje.

Ali meni šuti o tome.

Šuti i čut ćeš.

Sve što treba.

Ah, kako su naporni, 

besmisleni i neizvedivi

ti benevolentni imperativi. 

Tek smo si slučajni prolaznici.

Samo je ne brinem,

ne strahujem,

ne praznovjerujem

da si moramo biti nešto drugo.

I još manje, ako uopće, volim na glas.

A naši slučajni susreti u nizu nisu me uspjeli zadužiti.

Zato nikada ne dolazim.

Kad si bacao grah i žito u slamu za Božić da se obogatimo i da budemo živi i zdravi.

Volio bih te vidjeti još jednom, tata.

Onako da pojedemo ručak skupa i da svako zaspe na svom krevetu u dnevnom boravku, a mama na fotelji. Ona će najglasnije hrkati, ali nek joj bude.

Zašto sestra nikada ne dolazi?

Niti sam ti otac koji je okrenuo glavu od tebe,

niti sam ti majka koja te odgodila,

a ni baka koja te oblikovala i djed koji je iščezao.

Nisam tvoje remek djelo,

a još manje bilo koja tvoja greška.

Nisam ostvarenje tvoga sna

i nisam tvoja noćna mora.

Niti otac kojem se moralo diviti,

niti majka od koje se nije uspjelo emancipirati.

Nisam ti ni sestra, ni brat koji se jednom ukazahu.

Nisam od tebe tražila da živim,

ništa ti ne dugujem,

i ne mogu živjeti onako kako ti misliš da bih,

za moje dobro, 

trebala.

I da mogu, neću.

Nisam ti ni savršena žena,

ni muž kakvog nema,

ni izvor ijednog problema.

Nisam ti ja ti.

Ispreplelo se tako.

Kada je pucao u njega, baka me odvela u špajz. Ona i kuma su držale vrata kao da su zaboravile od straha da ako nas želi ubiti – može nas i propucati kroz ta šuplja vrata.

Morao sam preskočiti tog mrtvaca.

Niti najvažniji događaj u tvom životu.

Pričala si mi da si jela puno grožđa dok si me nosila. Kao da su balalajke grajile.

Ipak, nisam mogao biti tvoj čovjek iz snova. Iz tvojih snova.

Odnose ne donose rode.