
Jelena Stojković Mirić - Srbija
Jelena Stojković Mirić (rođena1972. u Loznici. U njenom mestu Dragincu nije bilo porodilišta, ali za to ne mari, smatra ga svojim mestom rođenja. ).
Po profesiji je nastavnica likovne kulture. Bavi se pisanjem poezije, proze, slikanjem, crtanjem i vajanjem. Svoje radove objavljuje na web sajtovima i na svom intertet kutku Srebrnasto paperje https://srebrnastopaperje.wordpress.com/ . Živi u Beogradu.
Bibliografija:
“Kišobran The Best Off 2007.“ (zbornik kratkih priča, Narodna biblioteka Bor, 2008.)
“Najkraće priče 2008.“ (Priredio Đorđe Otašević. Alma Beograd, 2009.)
“Garavi sokak”, Inđija, 2008. (zbornik pesama)
“Rudnička vrela, 2008.“ (zbornik pesama)
BKG, Balkanski književni glasnik,
sveske 21. www.balkanwriters.com/broj21/index.htmhttps://www.balkanwriters.com/broj21/index.htm
i 23. https://www.balkanwriters.com/broj23/index.htm
Ovih meseci pesme će joj biti objavljene u „Književnom listu“ i „Književnim novinama”.
KRV SE U ULJU NE RASTVARA
krv se u ulju ne rastvara
mreži se
po brdima
dolinama
kotlinama tela
duboka misao tegli omču
deflorisanog života
prvom škripom makaza po pupčaniku
dobio je ulaznicu za tlo
godišnji odmor za krv i mozak
ne možeš uzeti
dok telo spava
pokušaj smanjiti broj obrtaja
spusti krv u plitkost ulja
što pliće
crveni konji jašu
misao bez predaha
krv nema glasa
mislima do nervnih završetaka
zavrišti, progovori
ili se u kotline ćutnjom vrati
deflorisan mozak
mišlju poteče
nema zastoja
ni posle onog što znamo da nas čeka
nema odmora
ko zna možda mlečnim putevima luta
dok krv se u zemlji
odmorom natapa.
……………………..
EDUARDE, ZEMLJA ĆE ME VOLETI
I
Iz tvog neba padaju kisele kiše
otuda usekline ovog umornog lica
Eduarde,
jagorčevina jedva raskrili latice
ali ipak nešto kaže.
Ko te je slagao da je ćutnja odlika umnih
smešan si, tragično smešan, Eduarde
nisi ti filozof
ronilac u okeanima
tumač algi naslaganih po obrisima duše
istraživač pećina uma.
Šta te je slagalo, Eduarde?
Smešan si, tragično smešan
u tom teatru nemicanja.
Eduarde, kaži S!
Među nama su svetlosne godine ponora
skulpture govore
statitikom
samo.
II
Eduarde, ekser se ne ukucava u moje čelo!
Iščupaj ga!
Da, baš taj ekser!
Znam, u svakom od nas ima gvožđa
dovoljno da se iskuje jedan od jedanaest santimetara.
Nije to taj esker
ne bi ti mene hranio gvožđem
iz svoje krvi da mi zatreba.
Eduarde, kaži B!
Neće bolest u koprive
al’ mene je baš taj grom hteo
prepolovio me
guram taj usahli deo mene
guram, Eduarde
i vučem i nosim.
U tu živu polovinu si ga ukucao
znam, i ja znam da ukucavam
naučila sam odavno
slagaću te u kom delu životne drame.
Jesam Eduarde,
bunila sam se: Šta će mi ta veština!?
Al’ ko bi sada pravio ramove za rastezanje platna?
Eduarde, kaži D!
Dele nas svetlosne godine ponora
eksere ne ukucavam u ljude
na onoj sasušenoj polovini mene,
na tim se kostima ne rastežu bela platna
iz ove žive mene
niče
sve
niče
Eduarde, kaži P!
Pitam se šta bi izniklo
iz tvoje polovine.
III
Govorim i nema
ne umeš čitati emociju suze
(ne govori ona samo jednim jezikom)
Eduarde, kaži Č!
Zemlja je pismena
ume da čita!
Eduarde, kaži N!
Ne, nije nemoguće
ne umem da govorim kao visibaba usko-treno
oborene glave
lotosov sam cvet
širok, kosmički, preprostran za tvoje sive poglede
takav cvet pokida i najjače kaveze ćutnje
Eduarde,
govorim lotosovim cvetom
govorim lahorom kose
nebom kolena
oblacima pora
govorim i kad spavam
tik-tak-tik
tik-tak-tik.
Eduarde, ne paniči
(briga je ovde suvišna figura)
osećam kako mi se smrt približava
ne vidim je
njušim
tu staru šunjalicu, barabu.
IV
Eduarde, kaži LJ!
Tek da započneš
zasađivati kuće dimnacima
drveće lišćem, a korenje mu vijori gore visoko.
Eduarde, to je naopačke!
Tako se ne oslikava ona!
Obrni sliku.
U ljubavi se golim grudima juriša
bez strela, straha, bez stida
bez oklopa
iako se pokadkad svesno-nesvesno
gine na kopljima njenim
Smešan si,
tragično smešan u kornjačinom oklopu
znam, dobro znam
da su mi srce trebali iščupati na rođenju
al’ nisu
bili bi jednosrčani blizanci tako
al’ nismo, Eduarde
ja hodam srcem
drugačije ne umem.
Eduarde, kaži N!
Moje srce ima noge
ono pleše, Eduarde
moje srce ima krila
ono leti, Eduarde
i njime govorim
Eduarde, kaži T!
Tik-tak-tik.
V
Nisam potočić beščujan
grunem kao brzak najšire što može jedna ptica
i tada govorim
tirkiznim osmehom.
Eduarde, kaži V!
Deli nas svetlosna godina ponora
uvrtložim se plavo
al’ ljude ne davim u tim virovima
šareno govorim, Eduarde
tvoje oči ćutnje zbore jednolično
crne su ti jabučice
i više nisi smešan, samo tragičan u toj boji.
VI
Eduarde,
zemlja će me voleti
pročitaće me celu
pevaću travkama, cvećem, korovom
divljim lozama
maslačkom
pevaću, Eduarde
zemlja će ti se smejati sa mnom.
Hajde, ućutkaj nas.
Eduarde, kaži Š!
Znaš šta
imaćeš ti original parfeme
imaćeš markiran auto
markiranu odeću, obuću
markirane devojke
imaćeš ti i avion i aerodrome, Eduarde
ali nikada
nikada
nećeš imati ovakvo srce
sirot si
Eduarde,
zemlja će me voleti.
……………………..
VASILISA
Vasilisa sa tvojih usana
zrele trešnje, posvađane s’ godišnjim dobima
meridijanima, paralelama
padaju na moju put
uspavljuješ jutro
razdanjuješ dan
budiš mi noć
Vasilisa
drugi će imati dlanove
vrele dlanove, Vasilisa
ali se neće umeti dotaći
imaće prostor bez daljine
i jastuk,
jedan jastuk, Vasilisa
temena će im biti priljubljena
samo temena, Vasilisa
mi ćemo zaljuljani zelenim beskrajem
uplesti dlanove bršljana
reka i trava
drugi će imati postelju na kojoj niče jagorčevina
jednu postelju, Vasilisa
od šipražja
močvarnog bilja
drugi će imati prste
na kojima rastu okorenjeni stogodišnji nokti
grišće se njima, Vasilisa
imaće ulicu
svoju ulicu, Vasilisa
ali hodaće svako svojom stranom
suprotnim smerom
drugi će imati visove
užegle visove, Vasilisa
srušiće ih čangrizav gramofonski tok
mi ćemo blistavo protkanih duša
slušati hor slatkogrlih ptica
Vasilisa
drugi će imati svoju klupu i svoje drvo
s’ kojih će sljuštiti boju i koru
rečenicama jeda
Vasilisa
drugi će imati kose, duge kose
narasle u noćima spoznaja
ali se neće umeti zagrliti njima
drugi će imati oči,
oči bez prepreka, Vasilisa
ali se neće umeti videti
mi znamo kakve su naše oči
Vasilisa
opijeni plavetnilom beskraja
nećemo stići do tih klanaca
na našim slapovima zima neće voditi beleške
naše su trešnje posvađane sa godišnjim dobima
meridijanima, paralelama
drugi će imati... ne znam
mi ćemo protkanih duša k’ večnosti
jedno smo drugom kičma
kičma,
Vasilisa.