Ladislav Milunović
Ime mi je Ladislav Milunović. Rođen sam 22.11.1992. godine u Kozarskoj Dubici (tada Bosanskoj). Tu sam završio osnovnu i 2007. godine upisao Gimnaziju u kojoj sam sada maturant. Poeziju pišem tek nekih godinu dana i do sada mi ništa nije objavljeno.
Zamisli
Zamisli, eto,
da oni koji umiru
rastu ponovo kao bilje.
Na prijmjer, jabuke.
Oni lijepi bi imali
Oni pametni
bi bili hrastovi.
Genijalci bi bili endemi.
Loši ljudi bi bili korov.
Hrabri i usamljeni
jablanovi.
Strastveni bi rasli kao kupine.
A oni zaneseni, zamišljeni
koje po svijetu nosi miris vjetra,
koji žive za taj dan kada će da polete
da bi napokon dobili smisao,
bili bi maslačci.
Eto, samo zamisli.
O svjetovima
Ovo nije pjesma.
Ovo je samo razgovor.
Jer ovo što pišem
Nikada neće biti pjesma.
Ovo mogu biti
Samo moje misli
Zarobljene u tebi.
Jer,
Ti i ja
Imamo 3 svijeta.
Moj.
Tvoj.
I naš.
A u tom našem,
Neobičnom svijetu.,
Postoji još hiljade novih
Nepoznatih, neistraženih
I predivnih svjetova.
Punih boja, mirisa i razumijevanja.
I oni su puni novih misli:
O atomima
U kojima živimo
I Sunčevom sistemu
Koji je u nama.
Ponekad se izgubim
u svom tom bunilu.
I ti me svaki put vratiš
I tamo i natrag....
Kiša
Kap...
I još jedna.
Pa deset.
Prolaznost.
Ideja.
Ona izmiče.
U meni je
Samo kap.
Kiša.
I ništa više.
Nakon smrti
Molim vas
Kada umrem
nemojte me zakopati.
Tamo pod zemljom
nema kiseonika.
A kako bez njega da dogorim
I završim misao?
Molim vas,
Još jednom.
Ja nisam vijernik.
Oduvijek sam
Vjerovao samo travi.
Prospite me zato
Na nekom proplanku
Gdje rastu zumbuli.
Možda pored njih nikne
I neko sasvim novo
Cvijeće.
Povratak
Volim
Jednu djevojku
Nekoliko klupa
I tri prašnjave knjige.
Vratite mi
Moju dječiju iskrenost
I zelenu slobodu.
Izbrišite
Sve crvene granice
i
Izmislite
željezničke
I autobuske stanice
Koje spajaju ljude
U samo jednom pravcu
I nek sve ide naopačke.
- prvo ćemo graditi uspijehe
Pa tek onda snove.
Pljunite mi u facu,
Ali to mi je želja !
