Maja Neralić - Belgija

Maja Neralic je rodjena 1978 u Karlovcu, dok djetinjstvo provodi u Slunju.

1991 napusta rodnu Hrvatsku zbog rata. Odlazi u Belgiju, u grad Spa.

Tamo zavrsava gimnaziju. Takodjer provodi dvije godine na fakultetu Ulg u gradu

Liège-u gdje

studira romanistiku bez nekog veceg interesa. Pise od svoje sesnaeste

godine. Jim Morrison, Arthur Rimbaud, Pier Paolo Passolini, kao i poezija

u rock glazbi ostavljaju na nju

dosta jak utjecaj.

Trenutno zivi od raznih malih poslova (instruktorica francuskog,

blagajnica, radnica u uredu, sudski tumac).

Uvijek se rado se vraca u svoju domovinu, koju nije zaboravila, za ljetne praznike.

1.
Imam
imam jedno slomljeno krilo
nasla sam ga na ulici
malo sam ga zasila da ga izlijecim
i kupila sam mu novo perje da lakse opet poleti

imam jednu malu biljeznicu
u kojoj sam ostavila jedan oblak
svaki dan ga zalijem
da ne bude zedan

imam jedno sunce
i mojim ga zovem; premda ga trazim
a nitko pod ovim suncem
moje sunce vidio nije

2.

Neposlusna stijena

stajala je pred svima
puna dostojanstva
prkoseci ljudima
kad spavaju otajstva

stajala je sama
u obrucima vatre
ni red crnih vragova
nije mogao da ju satre

stajala je usred bure
gdje nestaju noci skure
sama na svijetu
svijetionik ptici u letu

stajala je cvrsto
u njenim njedrima jedna sjena
i zauvijek ostala je
ona ista neposlusna stijena


3.

Monah

čvrsta vjera
proizlazi iz vatre
gdje blijedi monah
izgovara mantre

zli jezici
utrnjenog hoda
kroz vrata prijete
miru pagoda

zmajolike sjene
pokreću vrijeme
u prostoru mraka
značajnog znaka

pobjeda nad sobom
obećana nirvana
čeka u vrtu
monaha odana

već kroz hodnik se kreće
da ugleda proljeće
onako sav nijem
postavši zen

prvi pupoljak
obećanje dato
ispod prašnjave odore
tijelo sad sije zlato

4.

Besmrtna nota

kaplje kao voda iz klepsidre
u bezdanu vasionskom
želja gladna realnog svijeta
u srcu mome rođena

puna glazbe
puna dojmova
puna geometrijskih tijela
duši u prizmi sunčanoj hram

stvarnost hvatajući
moli za oprost
ali noć je tjera
izvan tijela

dominacije arhanđela
zakoni slojeva
stigme na čelima
njenu težinu izmjeriti ne uspijevaju

a ona kaplje
živi od ritma životnog
u šutnji što kipi
kao žeđanje za harmonijom
i besmrtom notom

5.

Tuga

ugnijezdila se duga
pod krilo boli
vječnost je tuga
onog što voli

i misli one,dima pune
raznose sjeme
kad vjetar zapuhne
u iskonsko vrijeme

daljine se redaju
ispred mene
gdje umorne vizije
udaraju o stijene

u strahu od grijeha
duša uz istinu kroči
kao smrznuta rijeka
u svijetlećoj noći

jer dani su hramovi
a bogovi kipovi
na moru gdje beskraj plovi
nadahnuće plavo dok lovi

vječnost je duga
što putuje kroz moj san
gdje one iste hladne tuge
zauvijek gorijeti će plam

6.

Meditacija na temu vječnosti

vječnost nosi živote
koje vjetar u more istine baca
osjećaš li i ti udaranje
prepadenih srdaca

na hridinama tišine
kreacija rodila se nova
u nama sve odjekuje
od njenog plavog zova

simfonija čuva ritam
gdje morski stvara se val
uskoro ćemo i mi leći
kao galebovi na žal

tu gdje daljine spajaju
tragove s pijeskom
lice sunčano miluje
mokre trave s vrijeskom

a životi pusti putuju
eonima vatri što strepe
uvijek ka progonu takta
čarolije slijepe

i nitko ne vidi
ljepotu iskre koja kapa
kad agoniju ocean
strastveno potapa

vječnost nosi pučine
koje traju u mijenama
osjećaš li i ti sfere
u dalekim sjenama

7.

Zaboravljena sprud

vali se lome
u buci galebova
sunce šalje rime
pune toplih tonova


u zovu daljina
isplivala je istina
i samo oko hridina
divlja ona ista tišina

u zvuku punom sklada
sad plavetnilo vlada
a prvih pijena sol
izapire našu bol

ostala je vječnost
vatre stari ponos
gdje more pijesak ljubi
na zaboravljenoj sprudi

8.

skidam zvijezde s neba
i prinosim ih tebi
dok zemljom haraju gusari
odjeveni u pingvine

znam da ti se cini cudno
svo to mnoštvo svijeta
prerušeno u Velikog Brata
i koje se mice u ritmu
elektronske glazbe

vjeruješ li u trenutak
kad žuti taksi projuri cestom
i kad zapaziš broj
koji ti je posebno drag
a tako ga se plašiš

vidiš, ja sam lutka vece sile
prepuštena svojim snovima
i nije bitno živim li za ljubav
kad netko drugi povlaci
konce sudbine

kad veceras pokažeš pravo lice
sjeti se noci u kojima ti šaputah
sjeti se zvijezda koje zbog tebe sjaje
sjeti se mojih krijesnica i dragulja

ja sada odlazim kroz vrijeme
ako poželis toplinu, javi se
ja se sada selim u kapsulu
svemirskog broda
da nastavim mirno sanjati
uz zvijezde koje nisi htio

9.

proveli smo stoljeca na travama svemira
i tu si me milovao uspavankom, moje djetnje oci
pod drhtajima zvijezda dogorijevale nam duše
sad samo još prastari vjetar obljece odsanjane živote
tragom zametenim snjegova sjecanja i magle

ptice su pjevale u širom otvorenoj krletci plavog neba
pjesmu koja ostavlja vjecan pecat i ranu
mogli smo letjeti s njima preko brda i mora
i s previše otrova u onoj nekad mladoj krvi

taj svijet sada više ne postoji, zgrušao se
osušio i srušio kao karta od kartona
ostao je od njega još samo pepeo što propada
marširanje vojske koja prezire snove
harmonija koja nije više onaj mrtvi list koji leprša
a mi tu ne možemo uloviti preostali tren pustih obecanja

samo još nekad, u mraku mojih rijeci, zaiskri svjetlo
toplo i nježno i u isto vrijeme vlažno i ocajno
a ja ne znam skriti lice pod plahtu srama
ne uspjevam zarobiti vrijeme u titanskom padu ka dolje

ti žmiriš, sanjaš da sanjaš i to je sva utjeha nemile volje
jer necemo se vratiti ni povratiti izgubljen sjaj dubine
tišinom smo nemogocom odjeveni
siromašna slika koja pripada tudim zidovima
sablasti tek nesretnoj buducnosti

10.

Pjesma zvijezdama 

ne znam više lutati
kroz sjene što pamte snove
svaki danom bliže
same sebe u meni

sufit je vidio more neba
i pijesak što ostaje
u zovu koji hrli
središtu eha

ta prozirna površina
te mokre utopije daljina
rijeka noćnih bisera
iz vremena što nenadano oživi

dolazi iz starih svemira
kao zvijezda koja ima dah
pjesma nikad napisana
tintom izgubljenosti

11.

Krijemo se

zajedno smo uplovili u svijet bez forme
samo tankih sjena na zidovima
raj što ga zoveš tako kameni je vrt
zarastao bršljanom duge kose

zajedno smo dotakli svilenu podlogu
ljepljivu i mokru od neumorne kiše
ti susrećeš covjeka s maskom na licu
što kaputom širokim pribire prašinu

na tlu tragovi svijeća i parket hrastov
dva diva olovnih prstiju samo jedne ruke
glazba za opuštanje u ustajalom zraku
tu se naše ceste rastaju i odlaze nekud

noć je tamna strana ovog izgubljenog srca
sigurna u svoju tišinu, nesretna bez sunca
cvijeće je prestalo rasti u gvoždju snova
ispod tužnih krovova krijemo se od svijeta

12.

Otvorena krletka plavog

zarobljeni smo u tom tamnom oblaku
ispod neba, na sredini puta
na usnicama bijeli otisci slobode
koji kao da uzdižu koralje s dna mora

poljulja nas vjetar poput trava
i fenjeri naših očiju isprekidano zasvjetlucaju
tuga se objesila oko vratova kao teške ruke
crvena kreda ostavila slova na cesti

prva kiša započinje svoj ples
kroz krošnje lisnatih večeri
da sve sapere kroz djetinjstvo boja
od kojih ostaje jedna otvorena krletka plavog