Maja Stanojević - BiH

Maja Stanojević

Moje ime je Maja Stanojević. Iz Republike Srpske, grada Doboja. Rođena 16.08.1986. Profesor srpskog jezika i književnosti. Diplomirala na Filološkom fakultetu, odsjek za Srpski jezik i književnost. Objavila u Brankovom kolu knjigu poezije 2011. "Anatema hljeba nasušnog".

Moja ‘Bosnia’

Tamo,

gdje obezglavljen predak mi spi

na korovnoj, trnovitoj, zemlji,

gdje snovi djedova i baka

jedino nasljeđe su,

potomku tuđem.

Tamo gdje se tri himne izvriskuju

i gdje čovjek religiozno mrzi.

Tamo, zemlja je moja.

Balzamovana, budućnost, čuva se

u sarkofagu.

Negdje na vrhu planine.

Neotkrivena još.

Misteriju i legendu o sebi širi.

Sabratu praštanje, anatemisano,

s krvlju zapisano,

mrtvo stoji u knjizi svetoj,

apokrifnoj,

što moderno i demokratski se čuva.

Aždaja, sa jezika tri,

homosapienski,

totalitaristički vlada,

u ovčijoj koži demokratije.

To „new age“ Atila je.

Bič Božiji.

Omiljen ovdje.

Tu bivstvuje On. Mrav.

Beznađem opustošen, urbani kmet,

što plaća globu svoju,

prodanom Slovenu,

bratu svome.

Tamo...

naivnost mori nas k’o kuga,

a suze ne prestaju koritima teći.

Osveta, u školama, još se uči,

a praunuk se ne vraća svojoj kući.

Tamo...

sklopiću lirske oči svoje,

da zaborav, majčinski, me čuva,

u crnici ležaće bezimen grob

koji  je oplakao, ovaj, jedan Bog.

Triju naroda.

(MI) Oprženi  gorčinom

Leškari ta beštija na dvoru razbludnog para,

őna, harpija, smije se na usni

lopova bjelosvjetskog,

ta kafu srče za stolom izdajnika kakva,

’zoon politicona’

(više ’zonna’, nego ’politicona’)

i pjeva za trpezom punom

ratnog profitera.

Nećeš!

Pod perom mojim u vilu se pretvoriti

nećeš!

Alkoholičarko,

povodljiva, nemilosrdna

i lijena.

I da se ne prepoznaš,

ja ću te vrijeđati javno!

Iako zarazne milje daljine

bacaš između Nas... i tebe,

i kažnjavaš, iste, Nas,

što kažnjeni za ništa već jesmo;

ja gordo ti dobacujem:

da bez tebe već se može.

Ološ ti postade,

kad okusi voća iz Hadova voćnjaka mila

i dobrotom se više krasiti nećeš!

Ne u zemlji oca moga.

Ti što ne sudiš po kanonima mrtvih!

Već bjesovima pišeš po hartiji fatuma

i vijećaš : kome ćeš? čemu?

Filantrope bivši!

Vajaćemo sami, novu, androidnu tebe,

ali od, sada, takve tebe,

spas nam mrski, nećemo uzeti.

Leptiru bivši! Sada vječna larvo!

Srećo bivša!

Sada vječna kurvo!

Bez tebe može se!

A odveć  i mora!

Anatema hljeba nasušnog

Danas smo Ćutanje što sjedi

 na tronu

 i grlo svoje razbija

olujne grmeći riječi,

satirući ih o zidove.

Gluvi su, za nas, oni što pastirima zovu se

i suđaja igraju se na

pozorišnoj sceni,

apotanaziju mađijajući nam.

Okovani, Prometeja poput,

koji istinu zbori

na kraju svijeta,

šamana čekamo,

da kartu nam, do kratkovide sreće, da.

Uvijek pogrešne čekamo.

Hemeroidi smo svima

i plačni klečimo pred vratima

Milosti, što pustiti nas neće.

(a priča se, da arijevske krvi smo

što iz k-raja izađe).

Dođite anđeli sifilistični

da vodite vedejce svoje

iz anala svijeta.

Paganstvom predaka, platićemo,

jedinim blagom što osta’ nam.

Nama konjanicima nade.

Proklet nam zalogaj u ćošku usta stoji,

da nahrani nas, namjeru nema;

hljeb da jedem neću.

Odreći ga se treba,

ako ga suza peče,

ako ga zao pekar daje.

Ars Amandi

U grehotnom, opijenom alkovenu,

što otrove želje širi,

plahte zadrhtale su,

od dima

što vatru će da rodi.

Šijem ti

kao sudbinu Parke,

dionizije svete,

večeras samo,

samo sada.

Kuham,

za tebe samo,

hedonizam,

što nezasit u loncu

ždere svoju glad.

Poslužujem vrelo.

Manire mi znaš !

Erotoman sam,

noćas samo,

samo tvoj,

što od namjere drhti,

da domine razbaci,

započne igru s krajem.

Jer bez kraja,

igre nema.

Igre za život !

Igre za smrt !

I Frina sam, i gejša.

Samo noćas.

Za tebe samo.

U vječni tren ovaj,

dok gramofon, uz uzdahe,

miluje melodiju koju rađa,

a oči tvoje,

gejzira prepune,

spuštaju zjene,

dole

na butine moje,

na koje položićeš koplje,

predati rat,

odbaciti britku mizoginiju svoju,

večeras samo,

i pasti,

kao pred Helenu Paris,

pred Helenu Troja.

Mirišeš, kao i prvi put,

na posljednji put,

na kraj.

Na batine i bič.

Na eksere

koje će tijelo da mi isprobadaju.

Feudalac si moj,

a ja, vazda, tvoj kmet. Dobrovoljni.

„Jus primae noctis“

je tvoje pravo samo.

I kada tuđa sam,

tebi prag brisaću,

tebi vodu nosiću.

Uvijek spremna da utopim te,

u grlo proždrljivosti svoje.

A ti,

uvijek spreman da uroniš duboko,

i otruješ,

već otrovanu mene.

Oh, Parke te,

napisale na uzglavlju su,

ovu sudbinsku noć

u budoaru mome,

gdje podariću ti smrt

o kakvoj odveć sanjaš,

a u drugi tren,

izmađijati ti rođenje,

o kakvom ni maštat’ ne možeš.

Iglama iz pogleda moga,

ugrizima iz dodira mojih,

opscena koliko biti moram,

krunisaću te, po n-ti put,

i ponovo s prestola srušiti.

Izgladnjujući, nahraniti te...

Noćas samo,

prodaću dušu svoju,

za ovaj magnovenj u vremenu.

I samo tvoja.

Jer tuđa ne znam biti. 

Sveprisutna Eva

Őni, na suprotnim stranama stoje,

na repu i glavi životinje iste;

životinje,

seksusa divnog.

Poklonici istog su nagona,

što jači umije biti

od onog za hranom.

Őni, što svežderači su k’o pas i svinja.

Teatralne kretnje pod jabukom saznanja

i renesansna profinjenost njena,

nagoni ga da prati kultnu

nogu njenu,

nogu što postaće nosilac ginekokratije,

kratke.

 I zbog nje će da strada!

(Pitomice, danas, njene,

urlaju na uzvike silne:

„Muž je gospodar tvoj!“

One uporno, odlažu riječi

fosilne te!)

Paleolitskom čovjeku ona

skriveni talisman

bijaše,

do danas sve.

Ona!

(Ma koliko šutjeli .

Őni.)

Ona kriška je svetoga, matrona,

koju idealizovaše il’ karikiraše,

 őni

koji  smijeraju na vrata njena.

Još uvijek.

Ponegdje će mržnjom jačati je,

kakogdje batinama ponosom oslade,

gdjegod skrivanjem proslave,

a često ponizom razgoropade.

Nju, urnu blaženstva.

Najanimalnijeg stvora

što nerijetko na kompromis ne pristaje.

Nju! Koja i kad uzima,

 daje!