Miroslav Pelikan

 Rođen sam 1950. u Dežanovcu. U Zagrebu sam završio gimnaziju i apsolvirao na Filozofskom fakultetu.

Od sredine sedamdesetih djelujem kao slobodni novinar na planu kulture.

U istom razdoblju surađujem s nizom specijaliziranih časopisa i dnevnim listovima objavljujući poeziju i prozu i posebno

na 3. programu Hrvatskoga radija ( niz autorskih emisija u ciklusima Poezija naglas i Hrvatska proza).

Zaposlen sam u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu.

Fascinacije

Trenutak

Sve protječe i giba se u trenu, mileniji u slijedu  procijeđeni, sporo klize isječci vremenskih tijela u klepsidri, talože se i gomilaju a ja pomišljam na trenutak kada sam te ugledao na vrhu stepenica i  posve zanijemio, tek  kao sjenku te sluteći

Sve se kreće u  neprekidnoj nijemosti, gledam  odsjaje, ispunjaju me tjeskobom i nemirom, urezane u tkivo promjena i pomišljam, mogu li te susresti  imam li za to vremena?

Ne mogu  utihnuti otkucaje vremena

Ipak klepsidra je zašutjela, zrna više ne zvuče kao metal, tišina, muk, posvemašnja praznina

Vrijeme prolijeće a ja se nadam tvome glasu, protok me je obzirno zaobišao, više instinktivno

Ti si možda moje posljednje utočište

Ti si možda moje utočište, posljednji, konačni znak na karti, znamen

Dopuzao sam, doplovio, dotakao sam tvoj sprud

Iako ništica sam, tek prorez na liniji, zaborav

Ima li tvoj osmijeh smisla?

Ne vjerujem u  ljubav. Što je        ona? Tek nagonski pokret, gesta  prolaznost, koja se kreće i bruji, namatajući zanose

Zagrlio bih tvoj osmijeh i poništio protok sitno zrnatog pijeska, ušutkao bih ga zaboravom

Mogu li te prigrliti?

Ne  

Ništica sam, duboka ispražnjenost,  crtica sam  u tvom burnom životu, tek tanka linija

Tijelo

Ja sam golo tijelo, tek nakupina kostiju s leđnom moždinom

Trebao sam te dodirivati kada su tvoje grudi mirisale na mliječ, tada sam morao odgrnuti raznolike halje

Nisam to učinio i vrijeme je isteklo, utrnule su moje baklje, zavukao sam se u crnilo, u mrak, u beznađe zvijezda, moj dah je presušio ali i danas požudno dišem iščekujući uplovljavanje  broda u luku, vjerujući kako posada za mjesto skrivanja ne zna

Doista mi nedostaješ Crna, okrivljujem svoje srce, ono kuca i čudi mi se, živ si, živa je ona, raduj se svijetu pomorče, raduj se valu što ga  žestoki brod razbija

Želio bih provesti s tobom tek nekoliko tenutaka,  izvan vremena

Dotaknuo bih nježno njezinu ruku znajući kako srce kuca nemilosrdno

Daleko

Jesi li u začaranom krugu maga što motre na svijet?

Poznaju li te oni?

Prepoznajem li  tragove što ih ostavljaš?

Tek teška tišina natkriljuje moje buduće grobište

Je li to pravednost?

Biti sam, necjelovit?

Je li to volja svjetova?

Daleko si odlepršala Crna vladarice  i ostavila me u  maglama svakidašnjice, lutam., koračam bez razloga

Jesi li ondje u praznom prostoru laži i opterećujućih obećanja?

Gdje si?

Dva, tri slova

Je li to oduvijek tako zapisano?

Poraz tvoj i moj?

Je li to sljedba povijesti?

Je li sve unaprijed naslućeno?

Što smo  mi?

Što smo željeli biti?

Ti s prstenom na lijevoj ruci koji čudno svjetluca

Nebo je moj tužni svjedok

Uostalom, tko sam ja?

Crta u povijesti

Linija, nadajući se izvjesnom gibanju, ja koji sam crta,  ništa, ništica, tek zaravan između grobova

Je li to konačnost ?

Ne?

Privid?

Znam, ti si zamka ogoljene želje

Muka

Je li umor što me tišti karakteristika mojih mračnih godina?

Jesam  ispred vremena, kada pomislim, izmaknuo sam ti?

Ne, tvoja me sjenka prati a ja je ne naslućujem, ne opažam je, gotovo mi se pričinja no ne vidim je

Jesi li ti Omfala?

Muk umjesto odgovora

Ne, ti si zrcalo, odraz mojih tlapnji

Dah se već iscrpio i tanak je poput dima iz dalekog ognjišta

Davni , imajte milosti za me, dajte mi samo trenutak, hlapljive poruku vremenu koje nisam razumio

Jesi li ti gospodarica moga vremena?

Ne, tek obična si žena, priljubljena životu i njegovim strastima

A ja snujem i zamišljam vrijeme kada si bila nadomak

Moja me muka svladava  i poništava , postajem siva zamjena suncu

Muka sam zdrobljena mjera povijesti

Da mi je dodirnuti tvoju ruku, rame, vrat, kosu,  da mi je dotaknuti tvoje tijelo

Ne mogu te dosegnuti

Tu sam , pored tebe, iza staklenog zida od neprobojnih boli, tu sam, drhtim za tebe, za sebe, ali kroz zid ne mogu

Odsjaji vremena, je li to sve?

Jest

To je takt vremena između nas

Zid

Stakleni zid

Duboko nerazumijevanje,  nepremostivo

Stojimo s obje strane, nijemi

Šutljivi i nepomični

Ja sam mjera svijeta

Jednolična, uvjerena u to što radim.

Metodična, nerazumna i često ljuta

Hoće li zaživjeti konac mojem nadanju, barem kratkotrajno?

Ne, trpiti udes do kraja, do zadnjeg udaha zraka

Osuđen sam, valja ustrajati i onda nanovo živjeti.

Mogu li ?

Možeš, možeš, grakću ptice

Možeš, moraš, možeš, moraš urliče vrana ispred moga doma

Možeš, moraš, čujem odjek

Ti si tajni svijet a ja sam drugi, nepoznat, dalek, nerazumljiv, uostalom tko si ženo s povijenim nosom i malim grudima?

Tko si ti tamnoputa iznenadna figuro ?

Doista tko si ti,  ženo crnih očiju?

Tko smo?

Mi smo prazne suhe ljušture grubih likova iz polutame svijeta što plutaju neslobodno

Zastaješ za trenutak i misliš  kako me zamrznuti u vremenskoj klopci

Promatraš me

Gledam te

Muk

Samo je tišina naša jedina stvarnost

Je li tek nekoliko krhotina snova sve što je preostalo od nada?

Nikada nisam opekao usnama tvoje sveto rame, nikada ti nisam uspio prići bliže

Za sva doba ja sam kamen bez oznake, tek u očekivanju tvoga dolaska i obilježavanja, no ti nećeš doći, ti živiš u svom dobu iako tiho dišem pored tebe u kratkom snu

Je li to sve što očekujem, samo tvoj dodir?

Ne, snatrio sam više

No, uslijedila je pustoš

Muklost praznine