
Nikola Marković
Nikola Marković Hari, rođ. 1989. godine, u Jagodini, živi u Kragujevcu kao student ,,Filološko-umetničkog Fakulteta”, odsek anglistika, engleski jezik i književnost. Do sada nije izdavao, a ozbiljnije piše nešto više od godinu dana. Član književnog kluba SKC-a Kragujevac od 2008. godine. Pored poezije i proze bavi se pisanjem i kratkih humorističko-aforističkih priča. Bavi se glumom od srednje škole i učestvovao je na mnogim glumačkim festivalima i takmičenjima širom Srbije. U Kragujevcu je nastupao sa postavama predstave ,,Život je Pepito”, profesora Krstića (2007. godine) koja je dobila prvo mesto publike, kao i sa postavom ,,Party Time-a” Harolda Pintera (2009. godine), koja je imala znatno veliki auditorijum zbog svog originalnog načina izvođenja. Nadimak nosi još iz osnovne škole jer je bio pobednik takmičenja za konkurs ,,Ko najviše liči na Hari Potera” u emisiji Svet Plus koja se emitovala na TV Pink-u (2002. godine), zbog koje je kao pobednik imao nagradu da poseti zamkove iz doba Grofa Vlad Tepesa Drakule iz ozloglašene Transilvanije, Rumunija. U sebi još uvek nosi utiske sa tog nezaboravnog i jezivog putovanja. Karpatske planine su inspirativne za pisanje, i nada se da će jednog dana ponovo otići do srednjevekovnih gradova kao što su Sigišoara i iskusiti blagodeti rumunskog jezika i kulture. Nikolu ste imali prilike da vidite po raznim klubovima i okupljanjima. Pored ,,Dana Fakulteta”, kada je bilo čitanje poezije u Narodnoj Biblioteci, u Kragujevcu, 31. maja 2010. godine, Nikola je nastupao i na raznim manifestacijama SKC-a, kao i večerima poezije u klubu BALKANIKA i pivnicama kao što su pivnica ,,Jerić” i kafić ,,Oblomov” dok je još uvek primao pesnike i organizovao pesnička okupljanja. Na internetu je povremeno aktivan kao član web stranice za promovisanje poezije Bundolo, pod nadimkom Red_planet....
Duh koji ne spava
Bledim,
nestajem,
nestao sam..
Kao duh minulih epoha,
kao očajnik koji izgubi sve.
Kao sivilo crno-belih slika,
kao smrt teških bolesti.
i
Pošasti.
Sećanja.
Osmeha.
Radosti.
Bledim,
kao odsjaj u starom ogledalu.
Bledim,
kao pokvareni šum na ostarelom radiu.
Bledim,
kao zastareli korak na suvom parketu.
Bledim,
dok samo dašak prašine na rupastom krevetu ostaje
koga su izjeli miševi
i poneka škripava stolica
koja zaigra kada sat otkuca dvanaest u ponoć.
Bledim
jer ja sam duh koji ne spava.
Duh
koji te dok spavaš posmatra.
Kad ti se kosa zanjiše,
kada pomisliš da pored tebe neko diše,
to sam ja, duh, koga ne voliš više.
Bledim u tvom sećanju,
spiraju me letnje kiše,
Bledim,
i plutam,
ka nekim neznanim,
bezdanim
putevima zaborava.
Neću spavati
Biću na nogama čitavu večnost.
Neću spavati.
Snovima samo gubim vreme,
u njima ne mogu stvarati.
Spaliću svoj krevet, i ako treba,
u prirodi zelenoj slobodan harati!
Šta će mi san,
kad lepa je noć,
i još lepši dan?
Neću spavati čitavu večnost,
pa kad budem umoran,
nosiće me na akordima i žicama radosti
da pesmi umor predam.
Ne, neću spavati
čitavu večnost,
ja, svoju budnost,
nikome ne dam!
Krug i spirala
Čovek čoveka stvara,
i nanovo ga stvara.
I svaki put kad ga laže stvara,
i ponovo ga stvara i ponovo ga laže.
Čovek čoveka gazi,
i nanovo ga gazi.
I svaki put kad gazi ubija.
Nastavlja da gazi i nanovo ga ubija.
Čovek čoveka da oseti ne zna,
i ne može da zna,
jer ne želi da zna.
Čovek čoveka porobljava,
jer mu ovaj to dozvoljava,
jer želi da ga porobljava,
i ponovo ga porobljava i ponovo to želi.
Čovek čoveka vrti u krug,
jer život je krug
i laž je krug!
Čovek čoveka obmanjuje,
kao što te ova pesma u laži zavije.
Čovek čoveka siluje,
jer ne zna da miluje.
Čovek čoveka stvara,
i ponovo ga stvara
SVAKI PUT DRUGAČIJE STVARA.
Čovek čoveka guši,
OD LAŽNE SLOBODE GUŠI
I jednom mora da se pita:
KAD ĆE SE PREKINUTI KRUG
I STVORITI SPIRALA
??????????
Uzmi me
Posteljina beskrajno hladna i sveža.
Ohladili su je vihori zime.
Nekad su mi oči prekrivali zastori,
a sada verujem u tebe. Uzmi me!
Posteljina beskrajno hladna i sveža.
Nad njom zidovi i sveće krv plaču.
Bruje gromovi nad nebesima tvog carstva,
ti mi daješ život, ti mi daješ snagu!
Uzmi me jer ništa ne vredim.
Crnji sam od samog mraka, a na svetlosti bledim.
Imam i trnje u očima. Uzmi me!
Običan sam smrad i šljam u tuđim životima.
Nad blatom, govna su se posrala.
Hrane sebe i svoja tela mrskim lažima.
Uzmi me jer i ja sam među njima.
To sada vidim, u ovim gorkim noćima.
Uzmi me kada te ranije nisam našao.
Bio sam srećan, a u stvari sam lutao.
Još uvek ponekad verujem u laž
kad u pustinji života ništa drugo ne preostaje
do iluzija i miraž .. a i ni tebe nema..
Molim te, dođi.
Na postelji ćemo hraniti snove.
Ljubit ćemo jednom drugom oči.
Pucat’ će niti zlobe,
i mreže paukove
Molim te, dođi,
bol će proći.
Kad ove noći želim te,
molim te, dođi i
UZMI ME!
Uzmi me! Postelja nas čeka
da skinem ti gaćice od svile;
da okupam se u božanstvenom hladu reka
i ponovo rodim pored devojke vile.
Uzmi me i odvedi daleko,
preko mora, brda i planina što video nije niko.
Tamo ćemo živeti u svetu blaženog ludila,
tamo gde si se i ti do sada skrivala.
Uzmi me i ne haj da poletiš!
Ja se ne plašim visina.
Prijaće mi nebo na tvojim leđima
i nebeska tišina.
Uzmi me jer znam za jednu tajnu.
Znam kako sve prokletstvo nadvije.
Prokleti da su bogovi
kad je Had ustreptali uspeo tebe
među poljima cveća nemilosrdno da siluje.
Znam, jer svako ima svoju tajnu, vilo.
Uvek je jedno svetlo, a drugo tamno nebesko krilo.
Pa tako i čovek ne ume da leti.
Kada ga jedna strana uma na nebo gura,
a druga tereti.
Zato uzmi me sad, vilo,
kad ću ionako umreti.
Pa ako se neko doseti neka mi kaže,
kako istinski čovek može da poleti!
Postoji razlog
Postoji razlog zašto se zora smeši kada korača u jutro
postoji razlog zašto ptica kljunom kljuca hleb
postoji razlog zašto se on mršti dok gleda u prazno
ali nema razloga zašto baš tebe ljubim
kad znam da ni tebi to nije važno
tvoje su usne kao i svake druge
moje su usta baš kao i svaka druga
greška koju načiniš u životu
ili skretanje koje će te na kraju dovesti
do iste kuće..
osećanje ljubavi nam daje život
kada želi malo da nam se smeje
i kad želi da nam se ruga
na kraju devetog kruga
Oslobodi me
Oslobodi me slova,
oslobodi me bola
oslobodi me uma
oslobodi me razuma.
od crnih bodlji sa zidova
od krsta i od religija
od duha koji ne peva
od umora
od ćutanja
koje stežu kao čelični obruč
nauči me šta je igra
želim da pustim duh
koji će leteti do krajnjih granica
preko kojih će preći
Oslobodi me glume
i ivice hladnog jezera
oslobodi me vode
vatre
i pogrešnih puteva
kapi hladne krvi natapaće mi jezik
postaću svetlost,
njoj ne možeš staviti okove i steznik,
svetlost je jača od svih ljudskih zakona
Oslobodi me reči
oslobodi me zvukova,
boje, rime
satova i rokova
oslobodi me znanja,
i večne istine
jer istina je korak do smrti
a smrt je večnost,
učmali trzaj i nepokretnost
zbir svih slova
pesma svih brojeva
lice koje trne
govori glasom jeze
život nisu čelične šine
niti neraskidive veze
kojima moraš hodati
koje si primoran pratiti
život je sloboda
oslobodi me i života
koji ne umem ceniti
koji znam traćiti
na sjaj i gluposti
na odsjaj istinske vrednosti
Nauči me disanju
ne!
pretvori me u disanje.
nauči me življenu
ne!
pretvori me u život.
I svo drveće na svetu
oslobodi svog korenoropstva
I sve životinje na svetu
oslobodi svog čeljuneljudstvobivstva
Jer pepeo je siva boja kraja
A pravi život je boja beskraja
miris zvuka
zvuk mirisa
i slika ukusa
sjaj suštine
Oslobodi me života
jer život je sloboda
o kojoj sanjam,
dok jutro
kad se probudim znojav
donosi
borbu sa onim čega želim da me oslobodiš!
oslobodi me maske koju zovem:
JA!