Tijana Trklja - BiH

Tijana Trklja rođena je 20. februara u Hercegovini. Od malih noga voljela je pisanu riječ, a vremenom joj se predala u potpunosti. Svoje dublje korijene počela je stavljati jos kao učenica osnovne škole. Njeni stihovi detaljnije se prepoznaju u prvom razredu gimnazije. Kada ne samo da ih piše,već ih I izvodi na pozornici svoje opštine.

Tijana se pored književnosti bavi i slikarstvom, recitovanjem, žurnalistikom, kao i plesom.

Živi i pohađa gimnaziju “Golub Kureš” u Bileći.

Moje balade

Dok vjetar mrsi kosu,

Dok kiša umiva lice

Ili sunce topi dušu,

Moje srce pjesme piše.

U njima....

Čuje se muzika zelja,

Opijena ritmom mašte.

Taktovi talasa osjećaja,

Pokrivaju se u baladi mojih snova.

Trešnje moga djeda

Djede moj,

Trešnje.

Sto si ih posadio

U vrhu našeg vrta.

Eno stasale.

Kao djevojke za udaju.

Bjele im se vjenčanice,

Poput ivanjskih noci

Punih mjesečine...

Prozračno im krošnje istkano,

Od nasih osmjeha ,ispričanih priča.

Djede,

One uspomenom mame,

Sjećanja mi prizivaju...

Oprosti djede...

Ali...

Ne mogu, da ne zaplačem

Pod njihovim velom uspomena,

Koji vode do tebe…

Tijana Trklja

Nisam kriva

Nisam kriva, sto me zivot peče

sto mi nije mio.

Ne znam sta mi budućnost sprema

Dok moja olovka drijema.

Nisam kriva...

Sto pišem pjesme tužne,

Opisujem bolove duše.

Nisam to htjela,

Zivotna voda mi je donijela...

Da pišem i patim,

Tugujem i mislim,

Dok mladost polako klizi. 

Izgubljena kazaljka vremena

Nisam imala

Dovoljno mana,

Da bi me voljeli.

Samo sam umjela

Uvijek iznova praštati,

I razumjevati.

Imala sam i ja svoja osjećanja,

U njima nije bilo gorčine...

A, zbog bola sam postala

Izgubljena kazaljka vremena...

Zavičaj moje majke 

Tamo gdje život,
Kao oblak kiše .
Tamo gdje sve poput
Smrti ovjenčane.
Tamo je bilo nekad ,
Jedno mjesto…
Puno 
Radosti i sreće …
Kako život okrenu,
Novi list,
Sve to brzo proteče .
Danas ga posjećuju ljudi,
Koji nekad tamo djetinstvo provedoše,
Svrate-navrate,
Nekadašnje uspomene oslade.
Kako je bilo tad ,
A kako sad…
Tesko je stihom reći,
To je čudno mjesto,
Puno zaraslih uspomena,
Tu je trava godinama nekosena …
Tu je crkva jedina svetinja,
Koja sija kao lampa ne ugasena 

22 Februar

Bjesnila je kiša nad gradom,
Kisnula je misao pokraj puta.
Tužna lica klonula od sjete,
Tražim knjigu stavljenu u torbu.

Ulica ćuti u magli,
Sa kestena leti lišće…
Molim moje misli sjetne,
Da mi kažu gdje se ključ krije .

Gledam suze lete,
Kako lete,a koračam,
Ništa ne slutim.. 
Ne pomišljam,
Da za nekoliko minuta,
Srešće se oči naše,
A i srca iz grudi.

Umorna od straha,
Pretrnula od riječi,
Pišući … dnevnik listajući…
Da jednog dvadest drugog februara,
Potvrdio se moj osjećaj…
Začinjen pogledom jesenjeg dana …
Od koga sam bježala, 
Ali ipak toga februara,
Poslije nekoliko mjeseci,
Potvrio se osjećaj od koga sam 
Bježala.