Tomislav Raum - Hrvatska

Živi i radi u Zagrebu. Poeziju objavljuje na web stranicama i e-časopisima. Pjesme su mu prevedene na engleski i bugarski jezik.
Do sada je objavio dvije elektronske knjige poezije: "Žalobna igra" i "Sumračni hodnici".

DVANAEST CRTICA

PRVA

Isus je došao,

došao po jabuke,

krijući se

od ljudskih očiju

i kao veslajući

preko rijeke.

Izašao je na obalu,

otresajući crne rakove

i kao od vode satkan,

životinjski razigran, a kata-

strofičan, u djetinjem tepanju.

Lezi do mojih nogu, rekao je,

pod bademovo drvo na blijedo žute trave,

ništa na svijetu nije strašnije

od tebe.

DRUGA

Ti vidiš -

ja vidim -

nas neko gleda.

Otvaram prozor

u njegova

u tvoja

u moja sjećanja.

Kovitla se

prašina

u sunčanom stupu.

TREĆA

Mravlja kolona razdvaja srce

na dvoje. Izmucavaš svoj

predugačak vijek. Kroz glavu

ti se provlače djeca

puna modrica i rana.

Ljeto zaudara na trula jaja.

Blistaju stabljike zapaljene

paklom. U uho ti kaplje

beskrajno plavo.

Trebalo bi ovladati

disanjem, izrezati sviralu

od šapata šaša - sjena crnih

rešetki u crnim je očima.

ČETVRTA

Sumračna polja

u kasno nedjeljno popodne,

otužni bljesak iz srca

u nešto drugo,

teške sjene

od tamnog drveta

stoje mirno

i čekaju.

Nešto u uhu

oštri kljunove,

svrdla rupu

u tjemenu;

skidam naočale,

nema me.

Pauk je uznemiren

klatnom plime i oseke

u češkom kristalu,

kao da su

u suhoj fontani

odbačene providne kože.

PETA

Kroz

jednosmjernu ulicu

paralelnih zrcala

krikom vrtoglavice

ritmički siječem

usnule glave

na zmijskim vratovima.

U krvavoj očnoj jabučici

metastaze su melankolije.

ŠESTA

Mandeljštamovo drvo

i snijeg preko snijega, preko

sniježnog polja; u ono

nejasno pogledi

pokojnika u bijelo

zagledani -

jedno oko im

svjetiljka,

drugo zrcalo,

od prstiju

i dlanova

ogrlica.

Njihov jezik

uz moje nepce

priljubljuje se

povjerljivo:

iz kružnice vremena

iščupali bi me

treptajem

trepavice.

SEDMA

Most prema tebi -

skok preko klanca.

Na zid naslonjene

ljestve Jakovljeve

od crnih grana.

Ribarica se vraća

u popodnevnoj svjetlosti

rujanskog dana, u mreži

napukle okamine anđela,

smeđe kao prženi šećer.

Brža si od svih koji se utrkuju

zelenim livadama,

modar ti plamen u očima, usne

od cvijeta breskve, zubi

baklje u pustinji.

Prije no što legnem, brojat ću

stube, skačući na lijevoj nozi.

Prije no što usnem, bezazleno ćeš

prošetati s jatom paunova

po vrtu.

OSMA

Umorni čovjek ne viđa

anđele, obezbojen je

i potresen i klima

glavom od kartona

i vate i stakleno

plače.

Kroz moju providnu

ruku gleda me

širom otvorenih

očiju.

Ako ne ovdje,

a gdje bi mogao

ne biti?

DEVETA

Tako je malo mjesta, premalo

za nepostojanje,

nemaš gdje ispustiti

svijet.

Željeno i moguće ispisuje

krivulju seobe.

Ispod prignječenog neba

kao da gore knjige.

Razgranali se prsti,

upregnuli u mnogobrojne

oči, a glava razmišlja

o najvažnijem:

o tijelu.

Ne rimuju se s plavim očima -

rascvjetane mimoze,

rečenica se rasteže

kao guma,

kao južni oblaci.

Između mene i sivih vrba

u toplom pijesku -

crvena pjena, mrtvi insekti

i riblje krljušti.

U slutnji

narasloj do pijanstva

bijaše neka

građevina,

nagovještaj čvrstoće

u sintezi sjene,

sna i kose.

DESETA

U rascijepljenom zraku

u dvostrukom djelovanju

u dvojnom krajoliku

U vratima mrtvih -

groznica priviđenja:

Igličaste trepavice

gmižu kao crvi

oko zamišljenog prsta.

Bodeži od okrutnog svjetla,

ulašteni kao zrcala,

zasjajiše u očima mračne zvijeri.

Usmrćeni sati spiralno se vrte,

moždani sustav kruži uokolo,

moja ruka - tužni izdanak.

JEDANAESTA

Između dva gorka trenutka

zakorijenilo se

trnje s bijelim cvjetovima.

Nedovoljno je promišljen

red vožnje

u zemlji žednih zrcala.

Iz mrlja na zidu

gonetam svijet

nepromišljeniji od jezika.

DVANAESTA

Pomalo zakošena je

crta obzora u ovom kratkom

međuprostoru, zaškripi

napeto uže zamišljenog

jarbola.

Možda ću potonuti

u kraljevske snove,

a možda u olako izmiješana

nehotična viđenja.

Kao da pijesak sipio je

iza stakla na mojim obiteljskim

fotografijama kad

razastrijela si postelju

najtamnije potrebe.

Anđeli stajahu na glavi

sklopljenih krila,

poput notnog zapisa

u snijeg pobodeni.

2010.g.