
Vanja Žikić
Rođena sam tužne 1991. godine, u Pirotu. Brucoš sam na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na odeljenju za psihologiju, a završila sam pirotsku Gimnaziju. Pišem već godinama, a moja poezija sazreva zajedno sa mnom. Služim se stihom u slobodnoj formi, pišem o svojim refleksivnim i filozofskim mislima. Patim od surovosti današnjice u kojoj ima malo mesta za poeziju koja zahteva analizu, no trudim se da uprkos tome ostanem dosledna sebi. Adresa mog bloga je - https://vanjazikic.blogspot.com/
Malo
Regrediram
Deset i po puta umanjen
Osećaj ravnoteže
Sakriven sam pod
Stolom, nikoga nema
Gađam strelom
Krstić na čelu
I sve je tiši zvuk u
Telu
Bez prelamanja
Nemam osu
Rotacije
Prolazim nekim reskim
Vetrom
Kroz nedeljnu prazninu
...
Radni dan
San:
Oblik tvojih ruku
Lakoća kojom hodaš
Muzikom.
Ipak:
Produžim dah da stanem u mestu ukopana.
Ne žurim kad nemam gde
Moje noge mogu sve
Da odigraju.
Odlazak sa stanice
Čekaću te
Svaki put kad mahneš zbogom
Čekaću
I voleti te više no u snu.
Ljubiću te preko ograde
Kuda ide
Ova gomila ljudi
Dozvolićeš mi
Da osetim otuđenje
U velikom gnezdu života
I da te tu čekam,
Da tu sagradim vrt.
Gradilište
Postoji ogromno čelično čudovište u nebu
Koje kljuca glavu šetača
I pada na šlemove betonskih stubova
Dok ljudi na njima mažu malter
Ono se okreće noseći žice o koje visi čovek bezdušnik
Koseći nesrećne ptice
One konzumiraju nikotin i srce im preskače
U odrazu im se znoje ruke
I prlja kosa od vetra
A ljudi se smeju i idu na posao
Da nahrane živote.
Zemljotres
Kad zemlja podrhtava menja se sudbina dečaka.
On postaje nevidljiv za sve koji ga poznaju misleći da ga razumeju.
Nikad dečak ne objašnjava svoje preobražaje.
Kada klimne glavom stvori se u drugoj dimenziji.
Nikad ljudi ne razumeju njegove korake.
Kada se osmeli da pokaže sebe, tlom zavlada mrak.
Ako bi neko prisustvovao takvom otkrivanju, osetio bi muk u grudima koji miriše na kraj sveta.
Baš tako je i sinoć došla
apokalipsa duše u vidu zemljotresa.
Duše gradova
Doći će period
Kad neće biti strepnje
U kostima
Ni među zubima
Razviće se novo čulo
Neosetljivosti
I tada se neće čekati
Dan koji ne dolazi
Čuće se samo
Prigušeni tutanj gradskog
nemira
Dlanovima
Strujati apatija
I nemoral.
Bojati se nećemo
smeti
Kad bi se bojali
setili bi se
Sreće
koju smo prodali.
Sezonska depresija
Hiljadu silueta
Jednim mahom dolaze
Stotine konfeta-
svečanost
podseća na onih stotinu šljokica na haljini sa predstave baleta.
Ja mrzim tvoj svet
I sve šarene kurve u njemu.
Zaobiđi lepe reči, ćuti u jednom dahu,
Lakše je ne govoriti nego glasno reći-
Ja mrzim tvoj svet
I sve šarene kurve u njemu.
Ja imam na sebi jednu smešnu haljinu
Moja samoća me ubija.
Zaboravila sam koliko malo reči stane u jedno prepodne.
Nismo sami
Nismo sami.
Dolaze nam
često ljudi
Nose u džepovima
Pakle i dokolicu
da uvijemo po koju
Učmalost
u dan.
Naša je kuća lako podignuta
Uz malo znoja
I malo ljubavi
Nikada nismo sami
u njoj
Pragovi su nam teški ali
ih retko prelazimo
Dan prvi,
Jedan kauč
Jedna piksla
Jedan izgužvani jorgan.
Nismo sami,
Treba nam samo malo vremena.
Grebemo po prozoru
Kada prođe poštar
U našem sandučetu žive mrtvi
Dan drugi,
Jedan kauč
Jedna piksla
U uglu bačen donji veš
I jedan izgužvani jorgan.
Katkad po magli
hodamo izuveni
I za pedeset godina
Bićemo ovako usamljeni.
Ljubavni ples
Kako te zamišljam
Na vodi nag
Pogleda na dom
Koje je nebo
Moj si čovek
I njen
Dečak Planine.
Ti nosiš u sebi
dubine plodnih tla
I prirodne požare od kojih
divljač beži
U tebi nema gužve bolesti i stradanja
I sav si od pesme jer
u pesmi si rođen
I grliš me oko struka
Kao mužjak
Kao nepresušna snaga
Planinskog potoka
I miluješ kao sjajna rosa
Prohladnog buđenja
Detinjstvo
Najpre bi trebalo
Prošarati platno
Bledo žutom,
Da podseti na
Buđenje petlovima
I toplo mleko u šolji
Jutra na početku
Jednog života.
Prvi kolosek
Umočiću sunce
Među tvoje kapke
Ubrizgaj u mene
Dašak svoga nadahnuća
Magla u oktobru
Ljubav pod prozorom
I miris suvog smoga
Zauvek na novim stranicama
Umetničkog nemira.